Recenzija ‘I Play Rocky’: Anthony Ippolito je simpatičan Sylvester Stallone prije slave u Peterovoj Farrellijevoj drami o nastanku filma koja će oduševiti publiku

Pobjednička ideja scenarista Petera Gamblea i redatelja Petera Farrellya za film I Play Rocky bila je da priču o nastanku jednog od najslavnijih filmova 20. stoljeća ispriča na isti način na koji je taj film ispričan — kao priča o pobjedniku koji dolazi niotkuda. Rocky je bio kvintesencijalni film generacije baby boomera — najgledaniji film 1976. godine i dobitnik Oscara za najbolji film godinu dana kasnije. No gotovo svaka generacija koja je došla nakon osigurala je da on i pola stoljeća kasnije ostane važan kulturni fenomen, čija poruka o samopouzdanju, otpornosti i ustrajnosti pred svim preprekama i dalje snažno odjekuje kao utjelovljenje američkog sna. Što ako je sve izmišljeno?

Najveća snaga novog filma je glumac Anthony Ippolito, koji je ranije utjelovio još jednu hollywoodsku legendu — Al Pacina — u miniseriji The Offer o burnom nastanku Kuma. Čuvši za projekt o Rockyju još prije nego što je počelo kastiranje, Ippolito je snimio audicijsku snimku i poslao je filmašima — koji su odmah shvatili da su pronašli pravog čovjeka. Ta se odluka pokazala neupitno ispravnom, a nije isključeno ni da će pokrenuti raspravu o tome je li Ippolito bolji glumac od Stallonea. (Ozbiljno, jeste li ikad pokušali odgledati Stop! Or My Mom Will Shoot?)

Gamblov scenarij počinje u New Yorku, gdje frustrirani mladi glumac Sylvester — tada poznat kao Mike — preživljava od niza beznačajnih poslova dok hoda po audicijama za sporedne uloge gangstera i policajaca. Jedan od tih poslova je kontrolor ulaznica u kinu, gdje mu zapne za oko lijepa plavuša Sasha (AnnaSophia Robb), blagajnica koja će postati njegova prva supruga.

Stalloneov ozloglašeni rani izlet u meki pornografski film s pomalo naivnim naslovom The Party at Kitty and Stud’s — koji je nakon što je Stallone proslavio prepakiran pod nazivom Italian Stallion — prikazan je kao ekonomska nužnost: izbačen iz zapuštene sobe zbog neplaćene stanarine, Sylvester završava na ulici.

Film preskače 16 mjeseci unaprijed. Sylvester i Sasha preselili su se u Los Angeles, ali i dalje jedva sastavljaju kraj s krajem. Jedan ljubazni gost u restoranu gdje Sylvester radi kao parkirni serviser upoznaje ga sa svojim prijateljima producentima Robertom Chartoffom (Toby Kebbell) i Irwinom Winklerom (P.J. Byrne). Sastanak ne donosi ništa konkretno, ali Sylvester na odlasku podmukne scenarij za Paradise Alley u hrpu neobrađenih prijava. Chartoff i Winkler su impresionirani, premda ne dovoljno da ga otkupe — film će se dvije godine kasnije pojaviti drugdje kao Stalloneov redateljski prvijenac, odobren zahvaljujući slavi koju mu je donio Rocky — no pozivaju ga da se vrati i pokaže im što god još ima napisano.

Nadahnut gledanjem meča na 15 rundi između Muhammeda Alija i Chucka Wepnera u baru, Sylvester se kući vraća nabijen energijom i za tri i pol dana izbacuje scenarij za Rockyja. Chartoff i Winkler odmah se zaljube u njega i počnu nabacivati moguća imena za ulogu ljevaka boksača — Charles Bronson, Burt Reynolds, Clint Eastwood, Ryan O’Neal. No Sylvester odbija ponudu i postavlja jedan jedini uvjet: „Ja igram Rockyja.”

Film nudi zanimljive uvide u filmske pregovore — najprije kroz Chartoffove i Winklerove razgovore s razdražljivim Sandyjem Maddoxom (Tracy Letts), kompozitnim likom studijskog direktora, a potom kroz dugotrajno cjenkanje sa Stalloneom, pri čemu ponuda za otkup scenarija raste do 360.000 dolara — astronomski honorar za tadašnjeg scenarista početnika. No Sylvester ni tada ne popušta, tvrdeći da je u tu ulogu uložio dušu i da je neće prepustiti drugom glumcu.

Gamblov scenarij nije pretjerano suptilan u tome, ali teme ustrajnosti i snage volje koje su srž Rockyja ovdje se nedvosmisleno vežu uz Stalloneovu nepokolebljivu privrženost ulozi koja mu je u krvi. Odbijajući dopustiti da komercijalno obećavajući projekt propadne, producenti odlučuju prepoloviti već ionako skroman budžet od 2 milijuna dolara koji je odobrio Maddox — čime dobivaju slobodu da angažiraju koga god žele.

Koliko su Chartoff i Winkler zapravo svjesni Maddoxove ugovorne rupe ostaje nejasno. No budžet i raspored snimanja toliko su napeti da svako prekoračenje znači trenutni otkaz za Sylvestera i zamjenu drugim glumcem. Kako bi film završili na vrijeme, angažiraju redatelja Johna G. Avildsena (Jay Duplass), poznatog po učinkovitosti u brzim i jeftinim snimanjima.

Budući da svaka priča o pobjedniku niotkuda treba antagonista, Sasha je uvjerena da filmski tim namjerno sabotira njezina muža — da ga fizički lome i tjeraju do granica izdržljivosti. Uz šest sati intenzivnog boksačkog treninga dnevno, prvog dana snimanja na lokaciji u Philadelphiji (New York je bio preskup) tjera ga se da istrči nekih 20 milja po gradu. Liječnik mu savjetuje dvotjedni odmor zbog nategnute tetive. No Sylvester zna da bi ga to stajalo mjesta u filmu.

Najikoničnije scene iz Rockyja — trening montaža, sprint uz stepenice Philadelphijskog muzeja umjetnosti s Rockyjevim trijumfalnim podizanjem ruku na vrhu, udaranje po smrznutim polovicama goveda u hladnjači, romantični izlet na klizalište s Taliom Shire (Kiki Seto) — rekreirane su s poštovanjem prema originalu, neke uspješnije od drugih. No čak i kad sve to podsjeća na vizualni karaoke, svakome tko gaji nježnost prema Rockyju vjerojatno će srce preplaviti val tople nostalgije.

Kao što je pokazao u svom prvom samostalnom redateljskom projektu iz 2018., Green Booku, koji je godinu dana kasnije odnio Oscara za najbolji film, Farrelly je redatelj koji se obraća širokoj publici i ne osjeća potrebu izazivati gledatelje. Tamo je ponudio blagu, pomirljivu sliku rasnih podjela, a u I Play Rockyju ne bježi od sentimentalnih pretjerivanja ni od laganog kitscha. Stalloneova svetost ovdje je beskrupulozno manipulativna — ali djeluje, vraćajući mu simpatičnu dimenziju čovjeka iz naroda koja je godinama bila zakopana pod teretom celebrity statusa.

Film ima i nekoliko snažnih probojnih trenutaka, poput konfrontacije između Rockyja i Mickeyja, starog trenera koji ga želi voditi, kojeg tumači Burgess Meredith (Robert Morgan). Avildsen kaže da scena kako je napisana ne funkcionira, načim Stallone odlazi na pet minuta i vraća se s poluimproviziranom verzijom koja emocionalnu težinu scene prenosi daleko uvjerljivije.

Radnja se potom premotava do premijere Rockyja, „deset mjeseci i jedno dijete kasnije.” Nervozni umjetnik koji je previše uzbuđen da bi mirno sjedio i gledao vlastito djelo na premijeri pomalo je istrošen klišej filmova o showbizzu. No kad publika na premijeri ustane i zaplješće u trenutku trijumfa, i dio torontske publike na prvoj projekciji I Play Rockyja učinio je isto. Bez obzira na Stalloneova politička opredjeljenja, ovo je film koji bi trebao jednako dobro proći i u republikanskim i u demokratskim saveznim državama.

Farrelly iz ansambla izvlači solidne glumačke izvedbe, posebno od Robb, koja od Sashe pravi sve samo ne tihu suprugu u sjeni — ona je puna ljubavi i podrške, ali i oštrog jezika i vlastitih stavova. Kebbell i Byrne čine zabavan dvojac kao Chartoff i Winkler, pri čemu potonji ima danas 95 godina i još uvijek producira filmove, nedavno Creed filmove i Irca Martina Scorsesea. Letts je kao stvoren za ovakve uloge brutalno izravnih i po potrebi nemilosrdnih poslovnih ljudi, a Duplass Avildsenu udahnjuje neku nestašnu iskru, prikazujući ga kao redatelja koji napreduje pod pritiskom.

Snažnih trenutaka ima i s Mattom Dillonom u ulozi Sylvesterova verbalno nasilnog oca Franka, koji je od glumačkih ambicija odustao i postao frizer; te sa Stephanom Jamesom, koji ima urnebesnu uvodnu scenu kao Carl Weathers — šepuri se na audiciju s prirodnim autoritetom Apolla Creeda, mišići mu se napućuju ispod superfly traper odijela iz sedamdesetih, a golo torzo blistavo mu je nauljeno.

Ono što drži cijeli film na okupu je Ippolito, koji savršeno pogađa Stalloneov zamuckujući, duboki govor, potišteni izraz lica i masivnu tjelesnost, a pritom nikad ne gubi iz vida nesigurnosti koje su pratile tog još nedokazanog glumca. I Play Rocky veći dio svog emocionalnog naboja crpi iz filma unutar filma, ali svakome tko čuva lijepe uspomene na taj boksački klasik — a posebno onima koji su ga gledali još u ono doba — trenutak kad se uključi tema Billa Contija donijet će pravi val uzbuđenja.

Izvor: The Hollywood Reporter

Povezani članci

Zašto muškarci stalno govore Anni Biller da je ‘kamp’?14.9.2026.David Oyelowo i Danai Gurira zagovaraju afričku filmsku industriju na TIFF-u12.9.2026.Kako je Zuckerbergov plan bijega od sudnjeg dana i film ‘Eyes Wide Shut’ inspirirao Floriana Zellera da stvori ‘Bunker’ za Penélope Cruz i Javiera Bardema12.9.2026.‘Father Joe’ Recenzija: Kiefer Sutherland i Al Pacino u svetom kaosu akcijskog filma11.9.2026.