Jedan od omiljenih hobija automobilskih entuzijasta – bilo u razgovoru ili u mislima za dosadnih trenutaka – jest maštanje o idealnoj garaži. Konkretnije, o tome koji bi automobili u njoj stajali kad novac ne bi bio problem. Puno rjeđe razmišljamo o samoj garaži i koliko bi zapravo trebala biti velika.
Kao i mnogi, volim gledati Jay Leno’s Garage na YouTubeu. Oslobođen obveze da se pretvara kako ga zanima najnoviji akcijski film Keanu Reevesa ili knjiga nekog zaboravljenog političara, Leno može slobodno provoditi vrijeme sa svojom kolekcijom. Mnogima to vjerojatno izgleda kao san: golema hangara u Kaliforniji s nekoliko stotina automobila iz svih era.
No nisam siguran da je to zaista ideal. Ne shvatite me krivo – ne bih odbio nešto slično kad bi mi se ukazala prilika. Ali čak i uz stalno osoblje koje brine o voznom parku, imati više automobila nego dana u godini čini mi se nepraktičnim. Samo pokušati svaki auto odvesti barem jednom godišnje bila bi gotovo nemoguća misija.
Možda je deset magičan broj? Nisam to iskusio, ali i to mi se čini previše. Hangara potrebna za smještaj sveg tog metala i dalje mora biti poprilično velika, a uz to treba pratiti deset polica osiguranja, deset tehničkih pregleda, deset podsjetnika za cestarinu i deset servisa – a da i ne govorimo o posebnoj pažnji koju stari automobili neizbježno zahtijevaju. Sama pomisao na to tjera me da razmišljam o leasingu Suzukija Swifta.
Mislim da je tri pravi broj. Trenutno ih imam dva: Mini Cooper S iz 2005. i BMW 325i iz 1990. Jedan je svakodnevni auto za cijelu godinu, drugi nešto zanimljiviji svakodnevni auto, ali ograničen na tri godišnja doba jer prijeti da se pretvori u hrpu rđe. Zajedno pokrivaju većinu potreba, a administracija je još nekako podnošljiva.
BMW imam godinu dana i već sam prešao gotovo toliko kilometara koliko je prethodni vlasnik prešao za šest godina. Zahvaljujući njemu i vlasniku prije njega, koji ga deset godina uopće nije vozio, imao sam priliku kupiti lijep auto s malo prijeđenih kilometara. No pitam se kako automobili uopće završe tako zapostavljeni. Možda je „greška” u tome što posebne automobile čuvamo za posebne prilike.
