Jedan od omiljenih hobija automobilskih entuzijasta – bilo u razgovoru ili u mislima za dosadnih trenutaka – jest maštanje o idealnoj garaži. Konkretnije, o tome koji bi automobili u njoj stajali kad novac ne bi bio problem. Puno rjeđe razmišljamo o samoj garaži i koliko bi zapravo trebala biti velika.
Kao i mnogi, volim gledati Jay Leno’s Garage na YouTubeu. Oslobođen obveze da se pretvara kako ga zanima najnoviji akcijski film Keanu Reevesa ili knjiga nekog zaboravljenog političara, Leno može slobodno provoditi vrijeme sa svojom kolekcijom. Mnogima to vjerojatno izgleda kao san: golema hangara u Kaliforniji s nekoliko stotina automobila iz svih era.
No nisam siguran da je to zaista ideal. Ne shvatite me krivo – ne bih odbio nešto slično kad bi mi se ukazala prilika. Ali čak i uz stalno osoblje koje brine o voznom parku, imati više automobila nego dana u godini čini mi se nepraktičnim. Samo pokušati svaki auto odvesti barem jednom godišnje bila bi gotovo nemoguća misija.
Možda je deset magičan broj? Nisam to iskusio, ali i to mi se čini previše. Hangara potrebna za smještaj sveg tog metala i dalje mora biti poprilično velika, a uz to treba pratiti deset polica osiguranja, deset tehničkih pregleda, deset podsjetnika za cestarinu i deset servisa – a da i ne govorimo o posebnoj pažnji koju stari automobili neizbježno zahtijevaju. Sama pomisao na to tjera me da razmišljam o leasingu Suzukija Swifta.
Mislim da je tri pravi broj. Trenutno ih imam dva: Mini Cooper S iz 2005. i BMW 325i iz 1990. Jedan je svakodnevni auto za cijelu godinu, drugi nešto zanimljiviji svakodnevni auto, ali ograničen na tri godišnja doba jer prijeti da se pretvori u hrpu rđe. Zajedno pokrivaju većinu potreba, a administracija je još nekako podnošljiva.
BMW imam godinu dana i već sam prešao gotovo toliko kilometara koliko je prethodni vlasnik prešao za šest godina. Zahvaljujući njemu i vlasniku prije njega, koji ga deset godina uopće nije vozio, imao sam priliku kupiti lijep auto s malo prijeđenih kilometara. No pitam se kako automobili uopće završe tako zapostavljeni. Možda je „greška” u tome što posebne automobile čuvamo za posebne prilike.
Možda jednostavno volite obnavljati ili sakupljati automobile, što je potpuno legitimno – ali ako kupujete aute da biste ih vozili, mislim da je najbolji način da iz njih izvučete pravo zadovoljstvo taj da ih koristite za uljepšavanje svakodnevnih, dosadnih vožnji. BMW vozim do supermarketa i na poneki posao u Ujedinjenom Kraljevstvu, a kući se vraćam dužim putem. Iznimno je ugodno.
Ipak, mislim da ima mjesta – funkcionalno, ako ne i fizički u garaži za jedan auto koju iznajmljujem – za treći automobil. Nešto malo ludo, potpuno drugačije od svega što se vozi uokolo, i svaki put pravi događaj.
Ne, ne superauto – to je financijski daleko izvan mog dosega. Razmišljam o predratnom automobilu. Posljednjih nekoliko mjeseci u dugotrajnom testu imamo Morgan Super 3. Uspio sam na vikend izvući ključeve iz ruku Matta Priora i oduševio me način na koji taj auto čini vožnju pri malim brzinama zanimljivom – dok većina modernih automobila teži upravo suprotnom.
Pretpostavljam da bi s predratnim automobilom potreba za dvostrukim kvačilom, njegova grubost i zbunjeni pogledi prolaznika mogli unijeti sličnu dozu vedrine u svakodnevnu vožnju. Najstariji auto koji sam do sada vozio je Land Rover Series II, pa možda i griješim…
Ima naznaka da je ovo odlično vrijeme za kupnju veterana, jer cijene padaju kako stariji kolekcionari postupno odustaju od aktivnog bavljenja automobilima. Naišao sam na Franklin iz 1928. s zračno hlađenim ravnim šestercilindričnim motorom, trostupanjskim mjenjačem i drvenim kotačima. Sam koncept zračno hlađenog ravnog šesterocilindarca me već prodao, ali cijena je i dalje 13.000 funti – što je malo previše za auto kojim bih vozio do pekare. Možda trebam pričekati još koju godinu.
Jesam li lud što želim stroj koji se približava stotoj godišnjici? Na kraju krajeva, u blizini mog mjesta stanovanja nema niti jednog ovlaštenog Franklinovog servisa. Možda je garaža za tri automobila bolje ostaviti kao misaonu vježbu. No volio bih da me netko uvjeri u suprotno.
Izvor: Autocar
