Recenzija ‘A Talent for Murder’: Helen Mirren igra mrzovoljna autorica krimića Patricia Highsmith u Corbijnovom zanosno zamršenom psihološkom trileru

Patricia Highsmith bila je poznata po iznimno neugodnoj naravi: mizantropična, rasistička i antisemitska. No još je poznatija kao briljantna autorica kriminalističkih romana, sposobna zaviriti u um ubojice. Treba li biti ubojica da bi se ubojicu razumjelo? To je jedno od zavodljivih pitanja koja se nameću u filmu A Talent for Murder, u kojemu Helen Mirren utjelovljuje Highsmith sa svom njezinom podmuklom, namrgođenom genijalnošću.

Premda je film vjeran Highsmithinu karakteru, priča je u potpunosti izmišljena. Alden Ehrenreich tumači izmišljenog Edwarda Ridgewaya, mladog predstavnika njujorškog izdavača koji je poslan uvjeriti je da napiše šesti roman o Tomu Ripleyu. U stvarnosti ih je napisala pet, a najcjenjeniji je The Talented Mr. Ripley. Igrajući se likom Ripleya, A Talent for Murder razvija još dvije paralelne priče dok prerasta u igru mačke i miša — ili možda mačke i mačke — između Highsmith i gosta kojeg je nevoljko pustila u svoj dom.

Scenarij koji je Joanna Murray-Smith vješto proširila iz svoje dvoosobne kazališne predstave Switzerland dobio je u rukama Antona Corbinja (A Most Wanted Man) napeto i stilski dotjerano ostvarenje. Film je vizualno raskošan i odmjerava se sporim, ali uvlačećim tempom, postupno otkrivajući se kao priča o dvojnicima i identitetu, o granici između fikcije i stvarnosti te o tome ima li svaki čovjek u sebi potencijal za ubojstvo.

Ridgeway stiže u Švicarsku, gdje Highsmith već godinama živi u osami nedaleko od Züricha. Godina je 1995. — u stvarnosti ona u kojoj je umrla s 74 godine. Zna da se o njoj priča kako je otrovala susjedova glasnog psa i da je prethodni izdavačev izaslanik tajanstveno nestao. U vlaku sjedi nasuprot mladoj ženi po imenu Clementine (Olivia Cooke, uvijek prirodna pred kamerom). On čita The Talented Mr. Ripley, a u metafilmskom trenutku spominje kako je Highsmithin roman Strangers on a Train poslužio kao predložak za Hitchcockov film. Ona usput napomene da je siroče koje posjećuje bogatu tetku. Kao i u svakom romanu Highsmith, neke pojedinosti ispostavljaju se važnijima nego što se čini.

Mirren je, naravno, majstorica. Vješto od Highsmith pravi pravi slučaj — puši, pije, gleda ledenim pogledom dok reži na Edwarda, prijeti da će ga izbaciti, govori mu kako je napustila New York da bi pobjegla od „Židova, crnaca i Portorikanca”. (Ta rečenica priziva autoričine najodvratnije osobine, ali jedina je takva referenca u cijelom filmu.) Mirren pritom suptilno daje do znanja da ga Highsmith zapravo testira, ispitujući tko je zapravo taj naizgled krotak mladić. Kad Edward ispriča kako su mu roditelji poginuli u prometnoj nesreći dok je bio dječak, Ehrenreich ga igra dovoljno sklisko da posumnjamo laže li. Priča je previše uredna da bi bila istinita.

Uvlači se u njezinu naklonost dijelom zahvaljujući tome što izvrsno poznaje njezino djelo, a dijelom jer je donio stvari koje je tražila: košulje Brooks Brothers, konzerve juhe i veliki nož koji će pridodati zbirci pričvršćenoj na zid. Scenografija Dimitrija Capuanija ključan je i rječit element filma — od bočica s tabletama na vrhu hladnjaka do redova otrova u smočnici za koje Highsmith zna da će ih Edward primijetiti.

Premda bi prvi dio filma i Mirrenina prisutnost mogli navesti na pomisao da je riječ o studiji karaktera, film se ubrzo otvara prema ostalim pričama, isprepletenim s Edwardovim posjetom autorici. Dok ona počinje zamišljati zaplet novog romana, uključuje i njegove ideje. Tu priču, smještenu u Rim, gledamo s Ehrenreichom u ulozi znatno dotjeranijeg Ripleyeva lika — toliko glatke glume da bi doista mogao igrati Ripleya — i Cooke kao blago fikcionaliziranom verzijom Clementine. Reference na Ripleya nisu suptilne: u novoj priči, kao i u Highsmithinim romanima, on je lažnjak i varalica s darom za uvlačivanje bogatašima u milost kako bi ih ubio i preuzeo njihov raskošan život. I premda nitko ne može nadmašiti Highsmith u njezinoj vlastitoj igri, ta priča unutar priče vješta je imitacija.

Prvo ubojstvo u potencijalnom romanu bila je Highsmithina ideja, a ona zadužuje Edwarda — koji tvrdi da je takav stručnjak za njezino djelo — da smisli još jedno. On odlazi na dan da to učini i nailazi na pravu Clementine, čime se otvara još jedna priča koja ga naposljetku odvodi na zabavu u raskošnoj kući njezine tetke. U tom dvorcu punom umjetnina, kao i kroz cijeli film, kinematografija Robbieja Ryana blistava je i bogata — od kristalno čistog neba izvan Highsmithinih prozora u Švicarskoj (zapravo snimljeno u sjevernoj Italiji) do rimskih scena na gradskim ulicama i u raskošnim salonima. Juliet Stevenson elegantno tumači tetku koja je, naravno, idealna žrtva za ubojstvo u Ripleyevu stilu. Edward Ridgeway i Tom Ripley počinju se stapati. Highsmithin jezik posve je precizan kad pita Edwarda: „Kako ćeš je ubiti?” — to „ti” izjednačuje urednika i izmišljeni lik koji zajedno stvaraju.

Na samom početku Mirrenin glas u off-u opisuje mladića koji ulazi u vlak, baš kao što to čini Edward — a potom taj glas sasvim nestaje. Je li sve to bila Highsmithina zamišljena priča? Možda. Ta mogućnost ostaje otvorena, ali nedovoljno razrađena. Na kraju film ne može iznijeti teret egzistencijalnih pitanja o ubojstvu koja sam postavlja. No ova duhovita i dotjerana mala hommage toliko je zabavna da ti propusti jedva da i zamjere.

Izvor: The Hollywood Reporter

Povezani članci

Zašto muškarci stalno govore Anni Biller da je ‘kamp’?14.9.2026.Recenzija ‘I Play Rocky’: Anthony Ippolito je simpatičan Sylvester Stallone prije slave u Peterovoj Farrellijevoj drami o nastanku filma koja će oduševiti publiku13.9.2026.David Oyelowo i Danai Gurira zagovaraju afričku filmsku industriju na TIFF-u12.9.2026.Kako je Zuckerbergov plan bijega od sudnjeg dana i film ‘Eyes Wide Shut’ inspirirao Floriana Zellera da stvori ‘Bunker’ za Penélope Cruz i Javiera Bardema12.9.2026.