Donie O’Sullivan kaže da nije zabrinut zbog humaniziranja ekstremista: “Oni su ljudi”

Treba biti ili svetac ili mazohist — možda i jedno i drugo — da bi se danas netko upustio u objašnjavanje američkih stranačkih strasti. Ako tražite sugovornike na krajnjoj ljevici ili desnici, s jedne strane dobit ćete kritike da ih ismijava, a s druge — da im daje platformu.

Takav je posao, naravno, neophodan u trenutku kada previše nas sluša samo one koji misle kao mi. Tu dolazi do izražaja ona svetačka dimenzija.

Sve to čini jedinstvenu, vrijednu divljenja — i takvu u kojoj se ja osobno ne bih htio naći — profesionalnu ulogu Donieja O’Sullivana, milenijalskog novinara CNN-a koji putuje po cijeloj zemlji i iskreno, uz dozu ironije, razgovara s tvrdokornim predstavnicima svih strana, koji mu imaju primjetnu sklonost otvarati se. (Nedavno je to uključivalo sat vremena dugu emisiju posvećenu Hasanu Pikeru o pobunjeničkoj ljevici Demokrata, te kraći prilog ovog tjedna o kandidaturi MAGA heroja Mikea Lindella za guvernera Minnesote na Trumpovoj desnici.) U doba informacijskih mjehura, O’Sullivan je i anomalija i protuotrov. K tome je i novinar iz tradicionalnih medija u svijetu influencera — što je zasebna zagonetka.

Kako se intenzivna primarna sezona bliži kraju — ključne utrke koje testiraju krajnju ljevicu i desnicu odvijaju se u utorak u Minnesoti i Wisconsinu — O’Sullivan se čini posebno dobro pozicioniranim da dokumentira kamo, po njegovu mišljenju, zemlja ide. A i da opiše kakvo je to iskustvo baciti se u vatru sa svakim prilogom. Stoga je The Hollywood Reporter razgovarao s novinarom irskog podrijetla putem Zooma — da čujemo kako on ocjenjuje stanje Amerike i što mu ta Amerika radi.

Godinama pratiš ekstremizam. Koliko je on ekstremniji 2026. godine?

Dugo pratim rubove političkog spektra i ono što me udara dok ulazimo u međuizbore jest to da ono što se nekad smatralo rubnim — i na ljevici i na desnici — danas često postaje dio istaknutih rasprava u objema strankama. Na desnici vidimo što rade Tucker Carlson i Marjorie Taylor Greene, koji vode vlastitu pobunu. A slično se događa i na ljevici, što smo vidjeli u nekim primarnim utrkama. Ipak, mislim da moramo biti oprezni i ne stvarati lažnu ekvivalenciju između stranaka. Često vidim da se Hasan Piker i Nick Fuentes spominju u istom dahu, a oni koji to čine nisu si uzeli vremena da zaista poslušaju ni jednog ni drugog. Velik dio govora na krajnjoj desnici motiviran je otvorenim antisemitizmom. Fuentes ponavlja: Židovi = loši. Bez prestanka. Bez isprike. Piker, pak, tvrdi: ‘Nisam antisemit, ja sam anticionistički nastrojen.’ Neki će reći da je učinak isti. No po mom iskustvu, rubovi ljevice ulažu veliki napor da razdvoje Židove i judaizam od Izraela.

Čini se da obje strane kapitaliziraju na istom osjećaju razočaranja u vlast.

Upravo to je toliko upečatljivo — sličnosti. Puno vremena provodim razgovarajući s ljudima na ljevici, a puno i u manosferi, i na oba mjesta osjećam da ljudi smatraju kako sustav ne funkcionira i žele nešto promijeniti. Mnogo toga pogoršalo je osjećaj usamljenosti i društvene mreže — i to je nešto prema čemu i sam imam stav tipa ‘da nije sreće, i ja bih mogao biti tamo’. Suočeni smo s industrijama vrijednim bilijuna dolara koje upravljaju algoritmima, pa je lako upasti u zamku — bilo da je riječ o teorijama zavjere ili pukom ogorčenju.

Svjedočio si tome iz prve ruke bezbroj puta — možeš li navesti primjer gdje je to klizanje niz rupu postalo posebno opasno?

Mnogi mladi ljudi smatraju da ono što se Luigiju Mangioneu stavlja na teret i nije toliko strašno. Nevin čovjek ubijen je na ulicama New Yorka, i teško je to razumjeti. Ali trebamo razgovarati s tim mladim ljudima i saznati zašto im se to ne čini strašnim. Ne dopustimo da nas nečije mišljenje uvrijedi toliko da s njim prestanemo razgovarati. Jer to se mišljenje neće promijeniti. Mene osobno ne zanima mijenjanje tuđih stavova. Ali vjerujem u slušanje i dijeljenje. Isto mislim i o 6. siječnju — bilo je puno razočaranja i ogorčenja. Samosudstvo naravno nije ono čemu bismo trebali težiti. Ali trebamo slušati zašto ljudi osjećaju potrebu za njim.

Razumiješ li kako neki mogu smatrati to problematičnim? Da postoji legitimizirajući učinak kada netko s ekstravagantnim teorijama ili opasnim pritužbama dobije prostor na CNN-u?

To je jedno od najvećih pitanja u mom poslu — pitanje platforme. I svakako postoje slučajevi u kojima ne želimo samo pojačavati nečiji glas. No mainstream mediji više nisu čuvari informacija, što znači da Hasan Piker ili Tucker Carlson već imaju milijune slušatelja. Pitanje je možemo li biti dio razgovora koji nadilazi zvučne isječke — ili ćemo se povući i time iznevjeriti publiku. Ja biram razgovor. Uz to, imamo resurse za provjeru činjenica u tim prostorima, i mislim da nam to nameće odgovornost da ih pokrivamo.

Misliš li da to stvarno nešto mijenja za ljude koji su već duboko u toj rupi? Pitam iskreno, ne retoričko.

Uglavnom sam pesimist. Ali vidim i priliku u kojoj novinarstvo može zasjati — ako se prilagodimo. Snimili smo epizodu o ženi koja je upala u tu zamku, liberalki iz Bay Areae. Počelo je brigom oko cjepiva, a onda ju je povuklo prema homofobiji, transfobiji, rasizmu, antisemitizmu. Svakakve užasne stvari. I ona je iz toga izašla te shvatila da je velik dio njezinih stavova o cjepivima bio obojen tim strašnim prizmama. Dakle, mislim da se može izaći.

Tvoj posao je slušati ljude s kojima se ne slažeš. To nije uloga koju većina ljudi u ovoj zemlji traži. Što te tjera na to?

Ono što me u životu najviše zanima upravo su ti teški razgovori. To je ono što će nas izvući iz mračne situacije u kojoj se nalazimo.

Taj posao obavljaš uz veliki osobni rizik. Znam da većina novinara ne želi biti tema priče, ali prijetnje koje dobivaš online su zaista zapanjujuće. Postaje li ikad lakše? Još te je strah?

Volim misliti da sam smiren po tom pitanju, ali to je lakše reći nego učiniti. Kad te prvi put udari puna Twitter gomila, jako je strašno. Tu je i doxing, između ostalog. Sada sam definitivno na točki gdje mi je s tim dobro. Ponekad razgovaram s mladim novinarima i moj savjet je da je mržnja na društvenim mrežama jednostavno dio posla. Ne bih preporučio nikome da ulazi u ovu branšu ako želi raditi impaktivno novinarstvo, a misli da toga neće biti. I to ne samo u praćenju ekstremizma — nego u praćenju bilo čega.

Pomažu li kakve tehnike nošenja s tim? Osim izlaska na svježi zrak.

[Smijeh] To definitivno pomaže. Jednostavno se odspojiti. Ali puno toga leži u tome što nastojim ostati u kontaktu s mnogim osobama o kojima izvještavamo. Nisu svi zadovoljni, naravno, ali često čujem da su smatrali da sam bio fer prema njima — i to mi puno znači. Želim biti fer prema njima, čak i kad oni nisu uvijek fer prema nama.

Čini se kao situacija bez pobjednika — netko će uvijek biti ljut. Znam da se kaže kako to znači da dobro radiš posao, ali znači i da ga radiš nesretno?

Ono zbog čega najčešće upadam u nevolju na internetu ujedno je i ono što je na neki način najvažnije. U toj epizodi o pobunjeničkoj ljevici razgovarali smo s Hasanom Pikerom i s Jamesom Carvilleom. Zaista velika priča. I naravno, dio ljevice napao me jer sam uopće razgovarao s Pikerom, a drugi su me napali jer sam razgovarao s Carvilleom. Čak su rezali isječke tako da je izgledalo kao da smo razgovarali samo s njima. A mi smo se jako potrudili da svima damo prostor. [Napomena uredništva: Piker je, barem, bio zadovoljan prilogom, rekavši svojoj publici dok je gledao emisiju uživo: “Donie je car. Taj Irac. Jako je kul, unatoč tome što je na CNN-u.”] A to je nešto što bismo kao struka trebali raditi više — dati svima prostor; to je posao novinara. Izaći iz restorana u New Yorku i Washingtonu i vagona Acele i čuti što misle razni ljudi.

Dokaz toga je i Lindell. Netko čijim teorijama o izbornoj prijevari ni ja ni mnogi drugi ne vjerujemo. Ipak, nakon tvog priloga ostao sam s dojmom da mi je čovjek nekako simpatičan — bivši ovisnik koji se sam izvukao i koji djeluje iskreno pristupačno. Gotovo zaboraviš na sve opasne stvari koje govori na Trumpovu zadovoljstvo. Ali naravno, to ne smijemo zaboraviti, pogotovo jer ima realne šanse da danas postane republikanski kandidat za guvernera Minnesote.

Lindell je jako simpatična osoba i mislim da, za razliku od mnogih MAGA tipova koji ne vjeruju u ono što govore, on zaista vjeruje u to što govori. Ali radi i puno opasnih i, iskreno, glupih stvari. Cilj je ipak razumjeti ljude. Netko na društvenim mrežama pita: ‘Zašto humaniziraš tu osobu?’ Na što ja odgovaram: ‘Jer je ljudsko biće.’ Dehumanizacija je razlog zašto smo danas u tako lošem stanju. Još nisam imao prilike intervjuirati Nicka Fuentesa jedan na jedan, ali iz nepripremljenih trenutaka koje sam vidio, on je zastrašujuće nesiguran i tužan predstavnik generacije Z — i to bismo trebali pokazati.

Je li to onda krajnji cilj? Razumjeti ne samo ideologiju, nego i ljude iza nje?

Mislim da je cilj pomoći nam da funkcioniramo kao društvo. Zadatak ove zemlje je promijeniti taj osjećaj razočaranja i dati ljudima sustav vlasti koji im zaista nešto znači. Koji ih čini angažiranima umjesto da navijaju za nasilje. To je ono što pokušavamo raditi na ekranu.

I da ih natjera da osjete kako ih druga strana ne želi uništiti.

Točno. Znate, nešto što se često pojavljuje jest to da gledatelji koji se ne slažu s osobom koju intervjuiram kažu ‘natjerao si ga da izgleda kao budala’, a oni koji se slažu kažu ‘zvuči pametno’. Njihove reakcije često govore više o njima samima nego o temi razgovora.

A što je s osobama koje intervjuiraš — kažeš da osjećaju da si fer, ali ih ipak izazoveš u trenutku razgovora, a svakako i u komentaru koji snimas naknadno. Uz to, radiš za CNN. Dobivaju li puno otpora od njih?

Mislim da mnogi ljudi žele biti saslušani i žele razgovarati. Intervjuirao sam pristaše teorija o izbornoj prijevari koji su mi rekli: ‘Ne slažem se s tobom, ali hvala što si razgovarao sa mnom.’

Kako te sva ta novinarska putovanja ostavljaju u pogledu naših izgleda kao funkcionalnog društva? Ima li nade za pomirenje ili ne baš? Žele li ljudi uopće nijanse?

Mislim da smo u maloj nevolji. [Gorko-znalački se smije.] Ali mislim da ljudi žele nijanse. Vidimo to po uspjehu podcastera poput Joea Rogana ili Lexa Fridmana. Ljudi će slušati sate i sate razgovora. Rogan je toliko meta — vraća se na drevne civilizacije, pa čak i na izvanzemaljske. I toliko drugih podcasta. Mnogi razgovori su glupi i neinformirani, da. Ali apetit postoji.

Ali i to je oblik algoritmičkog angažmana, zar ne — praćenje jednog lidera jer zna kako pritisnuti gumb teorija zavjere ili nas razbjesniti?

Mislim da je to točno, ali to zanimanje pokazuje i da postoji ogromna prilika za novinare da vode te dugačke razgovore. Jer medijska kuća koja to iskoristi ima i istraživanje iza sebe, anticipira pitanja i sprema se na otpor.

Optimističniji si od mene u pogledu toga što ljudi žele — novinarstvo temeljeno na činjenicama i jasnoći. Meni se čini da je ljudima prečesto privlačnije razbjesniti se i sve svesti na crno-bijelo.

To je izazov za veliku medijsku kuću: kako stvoriti sadržaj koji je uvjerljiv, koji daje prostor za te razgovore i možda čak može postati viralan — a da nije teorija zavjere ili puka senzacija. Ne znam možemo li to potpuno izbjeći. Ali mislim da možemo biti bliže tome. Sve je pitanje mjere. Ne radimo priču o ekstremistima svaki dan, niti bismo trebali. Ali kad već razgovaramo o tim temama — razgovarajmo o njima ozbiljno.

Daj mi predikciju kamo sve ovo vodi, posebno na ljevici. Svjedočimo li stvarnoj promjeni? Ili je ovo više nalik 2018., kada je usred Trumpovog mandata došlo do demokratskog ustanka koji se ugasio dvije godine kasnije kad je on otišao?

Ključna razlika između sada i 2018. jest ta da ljevica ima masivne neovisne medije i infrastrukturu koja samo raste. Pod Save America, Hasan Piker i sve između. MAGA-svemir ima takvu razinu prisutnosti već desetljeće — i pogledajte što im je to donijelo. Sada to ima i ljevica. Mislim da će za dvije godine, usred predsjedničkih debata, taj učinak biti golem. Ne mislim da će se to smiriti u skorije vrijeme.

Izvor: The Hollywood Reporter

Povezani članci

‘The Social Reckoning’, ‘Cliff Booth’ i ‘Artificial’ imali su snimanja dodatnih scena. Zašto je to katastrofa?31.8.2026.Dolly Parton Estate najavljuje nastupe Dollyfesta 2027. u Nashvilleu i Londonu31.8.2026.Od Timothéeja Chalameta i Toma Cruisea do Cynthie Erivo: Vrijeme je da neki dugo preskakani glumci konačno osvoje Oscara30.8.2026.‘Coyote vs. Acme’ osvaja 2. mjesto s 15,4 milijuna dolara dok se ‘Spider-Man’ približava ‘Avataru 2’; ‘Dog Stars’ ugašen30.8.2026.