Redatelj Na Hong-jin proveo je gotovo desetljeće radeći na filmu “Hope” — golemom znanstvenofantastičnom horor-akcijskom spektaklu koji se navodi kao najskuplji južnokorejski film ikad snimljen. Njime su pomaknute granice domaćih mogućnosti u motion captureu i CGI-ju — možda i previše, sudeći prema reakcijama publike na canneskoj premijeri.
Programiran u natjecateljskom programu uz suzdržane filmove međunarodnih autora poput Pawła Pawlikowskog (“Fatherland”) i Ryusukea Hamaguchija (“All of a Sudden”), “Hope” unio je dobrodošlu dozu adrenalina u Cannes. U naelektriziranom Debussy Theatreu, dobar dio glasne publike sjedio je na rubu stolice kroz svih 200 minuta filma.
Nakon projekcije pohvale su se nizale — glavni filmski kritičar The Hollywood Reportera David Rooney nazvao je “Hope” “trenutačnim kultnim klasikom.” Kritike su ipak bile podijeljene. David Ehrlich iz IndieWirea opisao je prvu trećinu filma kao “zanosni i razigrano frenetični mega-prizor”… no posljednjih 100 minuta, u kojima se pojavljuju središnje čudovište i ostala CGI bića, proglasio je jednim od najlošijih CGI-ja koji je ikad vidio.
To ipak nije spriječilo Neon da kupi film, koji će u Sjevernoj Americi prikazivati od 10. rujna. Kritike nisu posve iznenadile ni samog redatelja Na, koji je još u danima uoči Cannesa radio na zvuku i montaži. Na konferencijama za tisak nakon premijere dao je naslutiti da će vjerojatno nastaviti dorađivati film prije distribucije.
“Slušao sam ga po prvi put [na premijeri] i bilo je toliko stvari koje sam htio dotjerati,” rekao je Na, uz prijevod Estelle Lee, u nadolazećoj epizodi IndieWireovog podcastа Filmmaker Toolkit.
Prošlog tjedna remontirana i konačna verzija “Hopea” stigla je u južnokorejske kine te postala film koji je u toj zemlji najbrže zaradio u povijesti — 2,6 milijuna prodanih ulaznica u pet dana. Dok je boravio u New Yorku zbog New York Asian Film Festivala, gdje je “Hope” imao svoju američku premijeru, Na je posjetio redakciju IndieWirea kako bi porazgovarao o promjenama napravljenima nakon Cannesa.
CGI bića
U podcastu je redatelj “Hopea” detaljno govorio o stvaranju CGI bića, za koja su Michael Fassbender, Alicia Vikander i Taylor Russell snimali pokrete tehnikom performance capturea. Na je naglasio da su njihova lica i emocije ostali ljudski, dok su likovi izvana nalik čudovištima. Kreću se iznimno brzo, snažno i s naglašenom silinom — što je oštar kontrast u odnosu na suvremene američke znanstvenofantastične akcijske filmove. Taj dojam dodatno pojačava Naova smjela odluka da cijeli film smjesti na dnevno svjetlo.
Ehrlichu je rezultat imao “svu uvjerljivost greške u videoigri.” (Rooney ga je, pak, nazvao “upadljivo originalnim.”)
Na je rekao IndieWireu da je to pokušao ispraviti u remontu. “Negdje između 50. i 60. minute, animacija bića — to je nešto na čemu sam također pokušao raditi i što sam prerađivao.” Dodao je da je središnje biće, Va’migere (Cameron Britton), doživjelo značajnu reviziju, dok ostali CGI likovi uglavnom nisu mijenjani.
Gledao sam i cannesku premijeru i remontiranu verziju, a moj je dojam o CGI-ju isprva bio negdje između Rooneyjevog i Ehrlichovog. Scena u kojoj se pojavljuje Va’migere u novoj verziji više ne djeluje toliko neuvjerljivo, niti me je izbacila iz filma kao što se to dogodilo u Cannesu.
Na kraju sam se ipak više priklonio Rooneyjevom stavu o “upadljivo originalnom” CGI-ju. Koliko je to posljedica promjena u uvođenju tog lika, a koliko toga što sam se jednostavno naviknuo na tu izrazitu originalnost — kojoj su vjerojatno pridonijeli i revidirani zvučni dizajn i miks — teško je reći.
Prerade drugog čina

U drugom činu filma poboljšanja su vidljiva. Nakon što se sukob s Va’migereom privede kraju, “Hope” izmjenjuje tri priče: načelnik policije (Hwang Jung-min), službenica Sung-ae (Hoyeon) i lokalni lovci (predvođeni likom Sung-kija kojeg tumači Zo In-sung) svaki na svoju ruku traže odgovore. Remontirana verzija kraća je svega četiri do pet minuta, no izostavljene scene, dodaci i prestrukturiranje osiguravaju bolji narativni tijek između paralelnih priča.
Na je rekao da je izbacio i cijele scene i pojedine kadrove. “Postoji scena u kojoj dizalica uklanja tijelo mrtvog izvanzemaljca — to sam izbacio jer mi je djelovalo suvišno,” rekao je. “A onda je tu i scena u šumi gdje Sung-ki jaše na konju i u daljini ugleda nešto što treperi ili sjaji — i to sam izbacio.”
Dodao je i snimljeni materijal s likom Yanga Baeja (Eum Moon-suk), priglupog stolara i taksidermista koji načelnika policije upozorava na mrtvog izvanzemaljca i unosi komičnu notu u film.
Pojedinačne izmjene u “Hopeu” nisu dramatične. CGI nije temeljito prerađen i dotjeran, kako su neki priželjkivali. A izbaciti nešto više od četiri minute iz canneskog reza od 160 minuta nije neka radikalna intervencija. Ipak, prerađeni film teče znatno glatko. Na kaže da je najviše radio na zvučnom dizajnu — elementu koji gledatelji često podcjenjuju.
Kao i mnogi u Cannesu, obožavao sam prvu trećinu filma, dok me ostatak razočarao. No prerađeni “Hope” od prve do posljednje minute djeluje kao jedan od najboljih akcijskih filmova koje sam vidio u godinama. Koliko je to zasluga konkretnih izmjena u ovoj sažetijoj i boljoj verziji, a koliko snage drugog gledanja — teško je izmjeriti. Ali ako je film dobar, je li to uopće važno?
Izvor: IndieWire









