John Wilson prošao je kroz mnogo toga snimajući svoj najnoviji dokumentarni film i ujedno prvi dugometražni film, “The History of Concrete.” Našao se na konvencijama zidarstva i metal-koncertima na Long Islandu, u najobičnijim (i najzanimljivijim) kutcima svih pet njujoških četvrti, pa čak i na elegantnoj večeri časopisa GQ — gdje je imao rijetku priliku snimiti Kim Kardashian bez posrednika i bez prekidanja.
No za razliku od naizgled nepovezanih tema između kojih Wilson u svojim dokumentarcima pronalazi apsurdne i dirljive veze, njegov drugi projekt koji je tekao paralelno s filmom gotovo je previše logičan. Otprilike godinu dana dijeli nas od trenutka kada su Wilson i njegovi partneri, Davis Fowlkes i Cosmo Bjorkenheim, otvorili Low Cinema u Ridgewooду, u Queensu.
Low je kino sa 42 mjesta koje trenutačno prikazuje rasprodani “The History of Concrete”, a inače — kako stoji na šarmantno skromnoj web-stranici — nudi romantične komedije, sportske filmove, pravne trilere, Technicolor mjuzikle, akcijske filmove, opservacijske dokumentarce i još mnogo toga za sve vaše kinematografske potrebe.
Otvaranje mikrokinematografa za Wilsona je jednostavno dio načina na koji razmišlja o filmu i o važnoj ulozi koju umjetnost ima u povezivanju zajednice — pomalo nalik onom poznatom spoju agregata i tekućeg cementa koji svi dobro poznajemo. “Osjećalo se gotovo kao nešto neizbježno,” rekao je Wilson u nedavnoj epizodi Filmmaker Toolkit Podcasta. “Počeli su raditi na kinu otprilike u isto vrijeme kad sam ja počeo raditi na ‘Concreteu’ — možda zato što sam trebao imati kino koje će prikazivati moj film ako ga nitko drugi ne bude htio distribuirati.”
No uvođenje filmova u vlastitu zajednicu još je jedan način izvođenja onog čarobnog trika koji Wilsonovi filmovi sami po sebi izvode — natjerati nas da poznati svijet oko sebe vidimo na potpuno nov i začuđujući način.
“Svaki mjesec organiziram projekcije u centru za starije odrasle osobe. Moja djevojka pomaže s organizacijom jer je ona jako organizirana i volontira tamo. I oni sami biraju film. Obično je nešto jako erotično,” rekao je Wilson. “Prošli tjedan gledali su ‘The Notebook’ i mnogi od njih nikad ga nisu vidjeli. Jedan stariji gospodin rekao je: ‘Gledao sam “West Side Story” milijun puta. Ovaj film, nikad.’ A ja sam mu rekao: ‘Hvala.’ Došao si kao čovjek s jednim filmom, a odlaziš kao čovjek s dva.”
Osim što pomaže gledateljima da prošire filmski repertoar, Low je Wilsonu omogućio da se ukorijeni u svojoj zajednici na način koji traje dulje od jednog dokumentarnog projekta — i da se nosi s onim osjećajem praznine koji može nastupiti kad takvog projekta nema, što je i sama “The History of Concrete” dotakla. “Moglo se osjetiti da su im to jednostavno trebali,” rekao je Wilson. “I meni se sviđa ta ideja da možemo ponovo napuniti naše gradove ovakvim kulturnim čvorištima — mogu to biti kina, ali i što god drugo. Trebamo vratiti kina veličine porno-kina koja ne moraju nužno prikazivati pornografiju.”
Ključno je da mikrokinematograf djeluje propusno i da zajednica osjeti kako ima udjela u njemu. Wilson je oduševljen činjenicom da Low ima svoje stalne posjetitelje i da je projekt do sada bio financijski samoodrživ. Zahvaljujući namjerno malim dimenzijama, tim koji vodi Low može biti fleksibilan i odgovarati na zahtjeve zajednice te na nova kino-izdanja na načine koji Alamu i AMC-u jednostavno nisu dostupni.
“James Cameron sve je zakomplicirao tjerajući nas da 2009. prijeđemo na digitalne projekcije zbog ‘Avatara’ ili kada već, i ne kažem da je to uništilo sve indie kino-dvorane, ali bio je to posljednji val mega-kina dok su rasla do neodrživih razmjera,” rekao je Wilson. Renesansa malih kina u New Yorku obuhvaća Low, ali i dvorane poput Negative Space u Bushwicku, Spectacle Theatera u Williamsburgu i Film Noir Cineme u Greenpointu.
“Zato i živiš u gradovima,” zaključio je Wilson.
“The History of Concrete” trenutačno je u kinima.
Izvor: IndieWire









