Ne GameCube, ne Wii U: Ovo je bila Nintendova najneuspješnija konzola

Nintendo je kroz povijest imao niz iznimno uspješnih konzola — od Game Boya i Nintendo DS-a do Nintendo Switcha — no nije uvijek sve išlo glatko. Neke su greške bile manje i ticale su se samo dodatne opreme, poput nespretnog e-Readera ili Nintendo 64DD-a koji nikad nije izašao izvan Japana. No bilo je i konzola koje su doživjele pravi fijasko, što je uvijek bolnije.

Kad se govori o Nintendovim neuspjesima, obično se u prvom redu spominju GameCube i Wii U. GameCube je u šestoj generaciji završio na trećem mjestu, daleko iza nevjerojatno uspješnog PS2-a i tada novog Xboxa. Wii U pak predstavlja jedno od najtežih razdoblja u Nintendovoj povijesti — konzola s nejasnom koncepcijom, loše osmišljenom marketinškom kampanjom i igrama koje su naišle na podijeljene kritike.

Ipak, ni jedna od tih dviju konzola nije Nintendov najveći promašaj. Ta titula pripada kratkovječnom uređaju iz sredine devedesetih koji nije potrajao ni godinu dana i prodao se u tek djeliću tiraže. I premda je bio žestoko kritiziran, nedavni povratak učinio ga je dostupnijim nego ikad.

Virtual Boy je neobičan već na prvi pogled. Nije ni klasična kućna konzola koja se spaja na televizor ni prijenosna koju držite u rukama — negdje je između, u neugodnoj sivoj zoni. Dizajnom podsjeća na dvogled postavljen na stalak, a njegova glavna atrakcija bili su rudimentarni trodimenzionalni prikazi. Tehnički se to naziva „stereoskopski 3D” — svakom oku prikazuje se drugačija slika kako bi se stvorio dojam dubine. Zvuči impresivno za to doba, ali u praksi je bila riječ o nedorađenom i problematičnom rješenju.

Nintendo je Virtual Boy počeo prodavati u Sjevernoj Americi u kolovozu 1995., ubrzo nakon japanskog lansiranja. To je bilo prije Nintendo 64 i Game Boy Pocket revizije, koji su stigli 1996., što znači da Nintendova hardverska ponuda nije bila osvježena od sjevernoameričkog izlaska SNES-a 1991. U ožujku 1996. izašla je posljednja igra za Virtual Boy u Sjevernoj Americi — Tetris 3D — a Nintendo je ubrzo tiho ugasio konzolu. Europa je nikad nije ni dobila.

U lipnju 1996. Nintendo je objavio da je konzola prodana u 770.000 primjeraka, što je čini daleko najslabije prodavanom konzolom u povijesti tvrtke. Sljedeća na ljestvici neuspjeha je Wii U, ali s 13,6 milijuna prodanih primjeraka — razlika je ogromna.

Ako se pitate kako se uopće udobno igrati na Virtual Boyu, upravo ste naišli na prvi veliki problem. Stalak se postavljao na stol, što je značilo da ste se morali nagnuti prema naprijed i pritisnuti lice uz otvor — položaj koji brzo postaje neugodan. Moglo se malo pomoći naginjanjem stalka ili improviziranjem raznih kutova, primjerice leženjem, ali Nintendo nikad nije izdao remen koji bi uređaj pričvrstio za glavu. Loš je znak kad samo snalaženje s konzolom predstavlja izazov.

Virtual Boy je za napajanje koristio šest AA baterija smještenih u stražnjem dijelu kontrolera, a postojao je i opcijski adapter za struju koji se pričvršćivao na isto mjesto. Kontroler je imao neobičan dizajn s dva D-pada, što su neke igre i iskoristile. Međutim, tipke A/B te Start/Select bile su identičnog oblika, pa ih je lako bilo zamijeniti — pogotovo jer ih niste mogli lako vidjeti dok ste igrali.

Korisnici su se u to vrijeme žalili i na izoliranost koju je konzola nametala. Virtual Boy je bio iskustvo za jednu osobu — nitko drugi u prostoriji nije mogao pratiti što se događa na ekranu niti preuzeti kontroler. Nije bio ni prijenosna konzola; ideja o igranju u autu bila bi apsurdna.

Neugodnosti s Virtual Boyem nisu završavale čim ste pritisnuli lice uz otvor. Kad biste pogledali u ekran, odmah bi vas dočekao još jedan ozbiljan problem: slika je bila isključivo u crvenoj i crnoj boji. Nintendo je tvrdio da bi dodavanje pune palete boja previše poskupilo proizvodnju. Ta kombinacija boja redovito je izazivala naprezanje očiju i glavobolje, a situaciju je pogoršavala i blizina ekrana.

Osim jednoličnih boja, i sama 3D tehnologija izazivala je mučninu. Sustav je iznutra koristio oscilirajuća zrcala koja su reflektirala jedan red LED dioda i tako stvarala sliku (ovaj video kanala The Slow Mo Guys to lijepo prikazuje). Budući da svačije oči nisu jednako razmaknute, uređaj je imao klizač za podešavanje razmaka između zrcala. Mnogi korisnici to vjerojatno nikad nisu ispravno namjestili — ili uopće nisu — što je dodatno pridonosilo tegobama s očima i glavom.

Nintendo je bio svjestan tih problema, pa je Virtual Boy imao ugrađen podsjetnik da se svako petnaestak minuta napravi pauza. Što dulje ste igrali bez odmora, to je veća bila vjerojatnost da ćete se osjećati loše. Teško je uroniti u igru kad vas konzola sama tjera da je odložite.

Možda bi igrači oprostili sve muke s korištenjem da su igre bile vrijedne truda. Nažalost, gotovo cijela ponuda bila je ispodprosječna. Mnoge naslove kvarila je siromašna grafika — primitivne žičane mreže i more crne pozadine. Žanrovski su se igre vrtjele u krug: sport, arkade, zagonetke. A Nintendovi najpoznatiji serijali bili su gotovo potpuno odsutni — od Zelde i Metroida do Kirbyja, nije ih bilo nigdje.

Nekoliko naslova ipak se isticalo, no ni oni nisu opravdavali cijenu konzole. Teleroboxer je dijelio duh „puzzle-borbe” poznat iz Punch-Out!!-a, dok je Mario’s Tennis, koji je dolazio uz konzolu, bio solidan prikaz 3D mogućnosti — i ujedno prva igra u serijalu Mario Tennis. No zbog kratkoće i jednostavnosti igranja, gotovo cijela knjižnica djelovala je kao tehnološke demonstracije, a ne kao naslovi koje morate imati.

Gotovo svi se slažu da je Virtual Boy Wario Land najbolja igra za ovu konzolu — pohvalna grafika i zanimljiv mehanizam prebacivanja između prednjeg i stražnjeg plana. Kratko, ali zabavno iskustvo koje je, nažalost, zarobljeno na Virtual Boyu.

Jasno je da je Virtual Boy stigao na police nedovršen — Nintendo ga je požurio kako bi se mogao usredotočiti na predstojeći N64. Za razliku od Wiija, koji je svakoga tko ga je isprobao ostavljao bez daha, oni koji su Virtual Boy isprobali kod prijatelja ili iznajmili putem Blockbuster promocije brzo su shvatili koliko je površan. Ni konkurencija mu nije išla na ruku: PlayStation je u Sjevernoj Americi stigao samo mjesec dana nakon Virtual Boya, u rujnu 1995., i nudio je daleko bolju 3D grafiku.

Osim povremenih sitnih referenci u drugim igrama, Nintendo je o Virtual Boyu godinama šutio — sve do rujna 2025., kada je najavljeno da igre za Virtual Boy dolaze u Nintendo Switch Online + Expansion Pack uslugu. Switch ili Switch 2 možete umetnuti u kartonski uložak ili repliku originalnog Virtual Boya i doživjeti kako je to izgledalo. Na ekranu konzole prikazuju se dvije slike, a leće stvaraju 3D efekt. Kompatibilan je bilo koji Switch kontroler, a ažuriranje iz kolovoza 2026. omogućilo je promjenu boje prikaza — više niste zarobljeni u crvenoj.

Expansion Pack košta 50 dolara godišnje (bez mogućnosti mjesečne pretplate), replika Virtual Boya 100 dolara, a kartonska verzija 25 dolara. 3D efekt se ne može isključiti, pa igre nije moguće igrati na televizoru. Prilično visoka cijena za tako skromnu knjižnicu — no oni koje zanima Nintendov najveći promašaj svejedno bi se mogli dobro zabaviti.