Zašto je važno napraviti sigurnosnu kopiju podataka pohranjenih na starijim USB memorijama

Možda je to samo dojam, ali USB memorijski štapići čini se više nisu ni blizu toliko popularni kao nekad. I ne čudi – za mnoge zadatke zbog kojih su i nastali postali su suvišni ili potpuno zastarjeli. Tehnologije poput e-pošte, raznih aplikacija za razmjenu poruka i AirDropa prijenos manjih datoteka čine jednostavnim. Veće datoteke pak lakše je pohraniti i dijeliti putem mrežnih servisa poput iClouda ili vanjskih SSD diskova.

Ipak, mnogi još uvijek čuvaju neke datoteke na memorijskim štapićima – bilo zato što im takav način pohrane odgovara, bilo zato što se jednostavno drže medija od prije desetak ili dvadeset godina. I zašto ne? Ništa nije prenosivije od malog USB štapića. Nema ni smisla kupovati dodatni prostor za pohranu ako za to nema potrebe, pogotovo ne u vrijeme kad cijene memorije rastu iz dana u dan.

Ako to još niste učinili, krajnje je vrijeme da napravite sigurnosne kopije podataka s tih starih štapića. Njihovi dani su odbrojani – bilo zbog sve veće vjerojatnosti kvara ili gubitka, bilo zbog neizbježnih ograničenja same tehnologije. Vrijedi ozbiljno razmisliti i o tome da ih se potpuno odreknete.

Nešto tako malo kao memorijski štapić lako može biti uništeno ili izgubljeno. Možete ga zaboraviti na poslu, može iskliziti iz torbe dok žurite na avion. A ako se često selite, neke stvari jednostavno nestanu kao da ih je zemlja progutala.

Čak i bez tih rizika, sat otkucava. Svaka flash memorija ima ograničen broj ciklusa pisanja – kod memorijskih štapića to je obično negdje između 10.000 i 100.000. To i nije veliki problem ako štapić koristite isključivo za arhivsku pohranu. No ako svakodnevno ili tjedno kopirate datoteke, postupno smanjujete raspoloživi prostor, sve dok jednog dana disk potpuno ne prestane raditi. Uz to, na memorijskim štapićima ne možete pokrenuti TRIM naredbe kojima biste povratili dio tog prostora, kao što je to moguće na klasičnim SSD diskovima.

Tome treba dodati i manje predvidljivu prijetnju poznatu kao „bit rot” – postupno propadanje podataka. Flash memorija za pohranu podataka koristi ćelije koje zadržavaju električni naboj. S vremenom te ćelije gube elektrone, što može dovesti do promjene vrijednosti pojedinih bitova, a to znači korupciju podataka. Bitovi mogu biti promijenjeni čak i kozmičkim zrakama, iako je ta vjerojatnost relativno mala – otprilike jedan bit po gigabajtu mjesečno, barem na razini mora. „Bit rot” je vjerojatno vaša najmanja briga, ali na dovoljno dugom vremenskom roku i rijetki događaji postaju neizbježni.

Vrijedi imati na umu i to da memorijski štapići, iako nemaju pokretnih dijelova, ipak ovise o komponentama poput konektora i upravljačkih čipova. Oni mogu otkazati iz raznih razloga – zbog udarca, korozije ili loše izrade. Štapić pohranjen u posebno vlažnom okruženju može biti zahvaćen i plijesni.

Kad su podaci zaista važni, uobičajeno pravilo glasi 3-2-1. To znači da podatke treba pohraniti na najmanje tri mjesta: na dva lokalna diska i jednom mrežnom servisu. Neki idu i korak dalje pa se pobrinu da jedan od tih diskova bude na drugoj adresi ili u vatrostalnom sefu. Za prosječnog korisnika to je vjerojatno pretjerano, ali požari, poplave i druge nepogode ipak se događaju.

U svakom slučaju, ne biste trebali biti potpuno ovisni o oblaku. Osim pretplatničkih naknada, internetska veza može otkazati, a čak i podatkovni centri vrijedni milijardi dolara mogu doživjeti katastrofalne kvarove. Uz to, vaši podaci mogu biti ugroženi ako se neka tvrtka počne ponašati neetično. Neke kompanije olako shvaćaju sigurnost ili nemaju ništa protiv suradnje s autoritarnim vladama.

Kad datoteke nisu od presudne važnosti, ali ih ipak želite sačuvati, pobrinite se da kopije budu na lako dostupnom i prepoznatljivom mjestu. Interni disk računala može poslužiti, ali ipak je bolje osloniti se na oblak ili vanjski SSD. Ako računalo prestane raditi, dohvaćanje datoteka s njega može biti kompliciran posao – možda ćete morati fizički izvaditi disk i pronaći način da ga priključite na drugo računalo.