Povratak u sobu gdje se to događa: Zašto ‘Hamilton’ donosi još više radosti Leslieju Odomu Jr. ovaj put

Buka koja je odjeknula londonskim kazalištem Victoria Palace u trenutku kad je Leslie Odom Jr. stupio na pozornicu bila je zaglušujuća.

Malo koji izvođač mogao bi izazvati takvu reakciju kod britanske publike, inače poznate po pristojnosti i suzdržanosti, i to na West Endu. Njegov povratak u ulogu Aarona Burra, lukavog prijatelja-neprijatelja naslovnog osnivača nacije, pravi je povijesni trenutak: po prvi put otkako je mjuzikl Lin-Manuela Mirande stigao u London prije gotovo desetljeća, jedan od članova originalne broadwayske postave staje na tu pozornicu.

Od 3. srpnja do 5. rujna ove godine Odom Jr. pokazuje obožavateljima jednu sasvim novu stranu sebe — barem onim odabranima koji su uspjeli doći do ulaznice. Rasprodaja je trajala svega nekoliko minuta, što još jednom potvrđuje da Hamilton ni deset godina nakon premijere ne gubi ništa od svog utjecaja na popularnu kulturu, a njegova vjerna publika i dalje prati glumce koji su te danas svjetski poznate uloge stvorili od nule.

„Kad je neka predstava postigla ovakav svjetski uspjeh, mislim da je poniznost prava stvar,” smije se Odom Jr. u razgovoru putem Zooma krajem srpnja, nakon nekoliko tjedana provedenih u Londonu. „Ponosan sam na to kakav je odjek predstava ostavila,” kaže, pa dodaje: „Iako je ne razumijem u potpunosti.”

Teško mu je riječima opisati zašto Hamilton toliko dugo ne blijedi — mjuzikl koji na jedinstven način spaja rap, hip-hop i klasične kazališne pjesme, a prati uspon i pad Alexandera Hamiltona, predsjednika koji to nikad nije postao. Možda to bolje od svega govore brojke: njujorška produkcija srušila je rekorde na dodjeli Tonyja 2016. godine s nevjerojatnih 16 nominacija i 11 nagrada. Iste je godine dobila i Pulitzerovu nagradu i Grammy, a na blagajnama Broadwaya zaradila je više od 140 milijuna dolara. West End produkcija i dalje puni kazališta s ove strane Atlantika, a snimljena verzija predstave jedna je od najgledanijih na Disney+ od svog izlaska 2020. godine.

Ipak, neki su se možda iznenadili kad su vidjeli Odoma Jr. na plakatu u ulozi Burra. Zajedno s Mirandом, Anthonyjem Ramosom, Daveedom Diggsom i Philippom Soo, ovaj glumac rodom iz Queensa proslavio se zahvaljujući Hamiltonu — što je ionako bilo samo pitanje vremena, s obzirom na to da je na Broadwayu debitirao već s 17 godina u Rentu. Od tada je dobitnik Tonyja ostvario dvije nominacije za Oscara za film One Night in Miami… iz 2020. (za najboljeg sporednog glumca i najbolju originalnu pjesmu), a igrao je i u filmovima Murder on the Orient Express, Harriet, Glass Onion: A Knives Out Mystery te u novijoj Apple TV seriji Imperfect Women. Objavio je i pet albuma, bio na turnejama i napisao knjigu (Failing Up: How to Take Risks, Aim Higher, and Never Stop Learning iz 2017.).

Što ga je onda privuklo natrag? U razgovoru za THR Odom Jr. govori o pritisku koji je osjećao za vrijeme originalnog izvođenja Hamiltona, o tome što mu i danas predstavlja poseban izazov u utjelovljivanju Aarona Burra te zašto mu ovaj angažman daje slobodu da ode dublje nego ikad prije: „Postojala je određena tuga koju nisam bio spreman osjetiti prije deset godina. Bojao sam se da ću, ako si dopustim da budem malo tužan, ostati tužan zauvijek… Sad sam proživio više, iskusio više gubitaka i razumijem.”

Mislim da nikad nisam osjetio takvu energiju u nekom kazalištu na West Endu. Jeste li iznenađeni reakcijom publike? Je li vam to već dosadilo?

(Smije se.) Nije mi dosadilo. Ne znam hoće li ikad. Moram se malo odvojiti od te reakcije, jer me čeka puno posla nakon toga. (Smije se.) Stvarno se distanciram od toga. To je zapravo sve o njima. Rade to jer trebaju. Znam ljude koji su putovali izdaleka da bi bili tamo, ili su čekali u redu — bili su sedamdesettisućiti u redu, zamislite. To je nešto neočekivano — nitko nije računao da će se netko iz originalne postave vratiti, da će nas opet vidjeti u tom svijetu. Publika je uzbuđena, a ja samo stojim tamo. Prisutan sam u tom trenutku s njima, a onda se bacam na posao — jer to je ono najvažnije: da isporučimo. To je naš ugovor s publikom! Sljedeća tri sata želim im dati nešto što je vrijedno njihovog vremena i žrtve koju su napravili da bi bili tamo. Ponekad samo stojim tamo desetak sekundi ili malo duže. (Smije se.) Mala cijena za sve to.

Kad ste napustili broadwaysku produkciju Hamiltona, jeste li ikad pomislili da ćete se jednog dana vratiti — u bilo kojoj ulozi?

Mislim da jesam. Moje prvo iskustvo na Broadwayu bilo je kao zamjena. Pridružio sam se broadwayskoj postavi Renta kratko nakon što su otvorili. Zvuči nevjerojatno — predstava je otvorila ’96., a ja sam se pridružio ’98. Sjećam se duboke zahvalnosti koju sam osjećao prema originalnoj postavi, jer mi se činilo da su nam ostavili nešto u zgradi. Nešto je ostalo u tom kazalištu što je omogućilo stotinama nas da prođemo kroz tu pozornicu i živimo svoje najluđe snove — tisućama nas diljem svijeta. Toj predstavi, toj postavi… Rekao sam producentu Jeffreyju Selleru i nekolicini originalnih broadwayskih članova te postave u godinama koje su uslijedile da su me naučili što znači biti u broadwayskoj predstavi i što sudjelovanje u hit-predstavi može značiti za one koji imaju sreće biti njezinim dijelom.

Zato mi je to uvijek bilo u glavi: da, ako budeš dovoljno blagoslovljen da dobiš jednu od onih generacijskih predstava, možeš biti dio nasljeđa glumaca koji dijele ulogu s tobom, a možda je to i nešto čemu se možeš vratiti u drugom životnom razdoblju i doživjeti iz sasvim drugačije perspektive. Nadao sam se da ću imati tu priliku u nekom trenutku svoje karijere.

Što vas je privuklo na West End?

Nikad nisam nastupao na West Endu. Kao ljubitelj kazališta, znam da postoje posebne dvorane, posebne četvrti, posebne zajednice diljem svijeta — i ako dobiješ priliku provesti neko vrijeme u njima ili oko njih, prihvatiš je. Što se tiče ovog mog west endskog debija, u predstavi u kojoj se ne moram brinuti hoće li se publici svidjeti — to je luksuz. Inače biste otvarali novu predstavu ili možda revival, i bili biste nervozni: hoće li im se svidjeti, hoće li im se svidjeti moja izvedba, hoćemo li dobiti dobre kritike, hoćemo li imati duži angažman? Zaobići sve to, biti doveden ovamo i dočekan raširenih ruku na ovaj način — to je više od sna koji se ostvario. To se dogodi jednom u životu.

Mora biti poseban osjećaj znati da je publika u dvorani (dijelom) tu i zbog vas. Da svjedoče povijesti. Kako je West End ispunio vaša očekivanja? Jeste li primijetili neke veće razlike u usporedbi s broadwayskom publikom?

Nije jedno prema jedan. Nije da svaki smijeh koji dobijemo u New Yorku dobijemo i ovdje, ili svaki pljesak. Nije posve ista stvar, ali u cjelini predstava na publiku djeluje jednako. To je jednostavno toliko snažan tekst. To mi i danas, deset godina kasnije, pada na pamet — koliko je to impresivno napisano i koliko sam sretan što kao glumac mogu u jednoj večeri proći kroz taj emocionalni raspon. Kao izvođač, to je iznimno nagrađujuće i zadovoljavajuće iskustvo, i vrijedi žrtve — jer kazalište jest žrtva, i na Broadwayu i na West Endu. Vjerujte mi, jednako je. Fizički nije nimalo lakše. (Smije se.) Osam predstava tjedno nije mala stvar, to se nije promijenilo.

Ali kad naiđeš na materijal koji je vrijedan te žrtve, za izvođača poput mene nema ništa bolje. Nema ničeg većeg. To je vrhunac, znate? U ovaj posao ušao sam zbog kazališta, i sad živim taj san godinama kasnije na pozornicama diljem svijeta. Mislim da je onaj sedamnaestogodišnjak koji je debitirao na Broadwayu u Rentu — znam da je ponosan. I ja sam svaki dan zahvalan.

Iznenađuje li vas trajna popularnost Hamiltona i to što već deset godina obilježava duh vremena?

Da. I sad me to zapravo zanima, jer znam da je razlog drugačiji za svakoga. Ja sam izvođač, pa znam zašto me kazalište dotaklo na taj način. Kazalište je promijenilo moj život, i nije me učinilo samo boljim izvođačem. Učinilo me boljim građaninom, boljim prijateljem, boljim ocem i boljim partnerom. Sve mi je to dalo.

Pitam se i divim se tome kako kazalište može zaista dotaknuti i promijeniti ljude koji nisu izvođači. Susrećem mlade ljude koji su predstavu prvi put vidjeli na Disney+ prije godinu ili dvije. Njima je to nova predstava. I to mi je divno — način na koji predstava svježe pogađa ljude deset godina kasnije, upravo zahvaljujući Disney+. Divim se tome. Za mene je to pomalo misterij zašto se predstava toliko duboko dotiče ljudi. A misteriji su ponizni, i za predstavu s ovakvim svjetskim uspjehom mislim da je poniznost dobra stvar. (Smije se.) Ponosan sam na odjek koji je ostavila. Ne razumijem ga u potpunosti.

Kao netko tko je bio uz Hamilton gotovo od samog početka, kako ste primijetili da se produkcija razvijala? Govorili ste o tome da želite da ova west endska produkcija bude svježa. Zašto bi obožavatelji mogli imati osjećaj da gledaju nešto što dosad nisu vidjeli?

Pa, mislim da sam u originalnoj produkciji osjećao ogromnu odgovornost — taj osjećaj važnosti, veličanstvenosti. Jer tada je publika po prvi put čula to moderno remek-djelo. Svaka riječ, svaki slog, svaki korak morali su biti kristalno jasni i precizni. Sve je to pratilo to prvo izvođenje — da bude razumljivo. Mislim da sam i kao pripovjedač, s obzirom na funkciju koju Burr ima, bio počašćen što imam tako ključnu ulogu u iskustvu publike. Tada je to bio velik i ozbiljan zadatak. Deset godina kasnije, velik dio toga je nestao. Publika to zna bolje od mene. (Smije se.) Ili barem jednako dobro. Mogu se puno više zabaviti. Mislim i da mi dvoje djece i određeni životni razvoj omogućuju da se više opustim. Jednostavno nije tako napeto i ukočeno iskustvo kao što je bilo prije deset godina.

Dobro znam da sam okružen prijateljima. Okružen sam ljudima koji prema predstavi osjećaju isto što i ja. Možemo je zajedno slaviti. Svi smo sretni što smo tu. I ja sam sretan što sam u Victoria Palaceu, i ova me je predstava pogodila i promijenila. Dakle, da — zajedno je slavimo.

Je li vam ta sloboda pomogla da bolje razumijete Aarona Burra ili da ga ovaj put igrate na drugačiji način?

Mogu se još više izgubiti u ulozi. I to je životna stvar. Postojala je određena tuga koju nisam bio spreman osjetiti prije deset godina. Kao i mnogi, bojao sam se da ću, ako si dopustim da budem malo tužan, ostati tužan zauvijek. Postojale su određene note tuge koje nisam dopuštao sebi da sviram na svom instrumentu, koje nisam dopuštao sebi da istražujem. Ono što nisam znao tada jest da ako ne dopustiš sebi da istražiš te note, gubiš i suprotne note, gubiš ravnotežu. Ako nisi spreman osjetiti dubine, nemaš pristup ni visinama. Nemaš pristup istim notama na drugom kraju spektra.

Vraćajući se sada, možda i zato što je ovo radosnije iskustvo, mogu i dublje tugovati. Mogu osjetiti niske note. Proživio sam više, iskusio više gubitaka i razumijem. Imam pristup širem rasponu u svom životu. To je vjerojatno najveća razlika. Ovaj put imam pristup više boja.

Imate li omiljenu točku? Što vam je najteže?

Ne znam imam li omiljenu. To se mijenja. A najteži dio i dalje je fizička zahtjevnost osam predstava tjedno. Znam kakvo kazalište volim gledati i znam koji je moj standard. Trudim se to isporučiti svake večeri. Kazalište koje volim doživjeti jest ono kad izađeš i pomisliš: „Sigurno sam ih uhvatio na posebnu večer. Nema šanse da su to napravili i prošle noći. Kad sam ja gledao, dogodilo se nešto posebno.” Ako ideš na dan s dvije predstave, kažeš si: „Nema šanse da to mogu napraviti dvaput u jednom danu.” To je za mene čarolija kazališta. Kad izvođač može u meni izazvati osjećaj da to nikad prije nije radio i možda nikad više neće, i da se stvarno osjećam posebno što sam bio u toj dvorani.

Ovdje u Victoria Palaceu okružen sam najboljima britanskog kazališta, i slično broadwayskim postavam u kojima sam sudjelovao, svaki me dan zapanjuju svojom profesionalnošću i predanošću. Njihovom spremnošću da se iznova bace u to. Ovdje sam s gomilom kazališnih životinja, znate? (Smije se.) Svi smo od iste građe.

Imate li ritual prije ili nakon predstave? Odmor — posebno na dan s dvije predstave — mora biti prilično intenzivan.

Taj odmor nije za potcijeniti! Mislim, obitelj mi se napokon pridružila, što je divno. Nekoliko tjedana bio sam ovdje sam, pa je sada predivno što je kazalište — ovaj dragulj iskustva — utkano u ostatak mog života koji toliko volim. Djeca su tu, supruga je tu, i ima normalnosti, znate? Čim uđem kroz vrata kući i sve dok ne izađem, samo sam tata. Njima je svejedno, i ne bih to mijenjao ni za što. (Smije se.) Dakle, to je zaista zaokruženo iskustvo. Kad mi dođe prijatelj pogledati predstavu, volimo otići na piće u Soho House ili neki od klubova nakon. Ali sad jedva čekam doći kući i provesti vrijeme s obitelji, pa sutra sve iznova.

Što ste nedavno gledali na West Endu i što vam se svidjelo?

Obožavao sam Arcadiu. Obožavao sam Cyrana. Bio je to moj prvi put da vidim Adriana Lestera na pozornici. Jednostavno sam to obožavao. Vidio sam još nešto… Možda mi se nije toliko svidjelo. (Smije se.) Ali idem u kazalište što više mogu, posebno kad sam u Londonu. Ovaj vikend idemo na Paddingtona. Stvarno je posebno biti dio kazališne zajednice ovdje neko vrijeme. Dugo sam bio obožavatelj i provodim najljepše dane svog života.

Izvor: The Hollywood Reporter

Povezani članci

Kako voditi mikrokino s Johnom Wilsonom20.9.2026.Ed Sheeran kaže da je “ono što se događa u Gazi katastrofalno” dok se osvrnuo na kritike Macklemora tijekom nastupa u Philadelphiji20.9.2026.‘Najbolji od najboljih’ izvodi savršenu pljačku kroz svoje plesne točke19.9.2026.Gdje kupiti zaručničke prstene online, od klasičnih rezova do održivih izbora18.9.2026.