Brojni likovi u Christophera Nolana i njegovoj interpretaciji “Odiseje” uznemireni su glasinama o “ljudima s mora.” Te tajanstvene sile još se nisu pojavile — ali kada se pojave, pobjednici Trojanskog rata strahuju da će sa sobom donijeti razaranje, kaos i, možda, civilizacijski mrak.
Ono što posebno jezí jest to što nitko ne zna tko su zapravo Narodi mora — ni Penelopa (Anne Hathaway), zarobljena dok čuva “prazno” prijestolje Itake; ni Menelaj (Jon Bernthal), naprasit, dosadan i ogorčen u poslijeratnoj Sparti; a kamoli Telemah (Tom Holland), kojemu bi već i sama vijest o dugo odsutnom ocu Odiseju (Matt Damon) bila dovoljna.
Povezane priče
Možda ih neće ni utješiti saznanje da ni povjesničari nemaju definitivan odgovor — a pitaju se “tko su Narodi mora?” već jako dugo.
Nolanovo uvođenje pojma “Narodi mora” pokazuje da se redatelj i scenarist oslanja na povijest, a ne samo na Homera, te da u svoj film ugrađuje osjećaj svijeta na rubu propasti. Trojanski rat legendaran je događaj i, kakva god bila njegova povijesna osnova, ona je već bila duboko zakopana u magli prošlosti kada su “Ilijada” i “Odiseja” prvi put zapisane, negdje u osmom ili sedmom stoljeću prije Krista. Da posudimo frazu bližu našem vremenu — za arhajske Grke koji su se zaljubili u priču o “Odiseji”, to se dogodilo davno i daleko, u galaksiji koja više ne postoji.
No za Christophera Nolana, pravi bogovi i čudovišta uvijek se kriju u ljudskom geniju i ljudskim odlukama. Svoj Trojanski rat veže uz Kolaps brončanog doba — povijesno razdoblje intenzivnih sukoba, a vjerojatno i dramatičnih klimatskih promjena, prije otprilike 3.000 godina. Ti su pritisci destabilizirali sve međusobno povezane kraljevine Mediterana. Neke, poput Novog kraljevstva Egipta, preživjele su turbulencije. No Hetitsko Carstvo na prostoru današnje Turske i mikenska kultura na prostoru današnje Grčke — nisu.
U egipatskim zapisima postoji nekoliko (frustrirajuće nejasnih) spomena skupina koje su povjesničari nazvali “Narodi mora” — kako su ih faraoni poput Ramzesa III. dočekali u bici i odbili, ili ih pak naselili na rubovima Egipta. Otkako su ti prijevodi egipatskih natpisa prvi put objavljeni, povjesničari su raspravljali o tome koliko je Kolaps brončanog doba uzrokovan vanjskim napadima Naroda mora, koliko je masovnih oružanih migracija moglo poremetiti postojeću ravnotežu snaga, pa čak i o tome jesu li ti Narodi mora uopće postojali.
Novija istraživanja sklonija su izbjegavati pripisivanje pune ili djelomične odgovornosti za Kolaps brončanog doba Narodima mora. Ipak, uložen je znatan trud u traganje za mogućim podrijetlom pomorskih skupina koje su Egipćani tvrdili da su porazili — a to podrijetlo ukazuje na egejske otoke, grčko kopno, Siciliju, Sardiniju i Cipar. Riječ je o svijetu koji još nije bio, ali koji će postati Antička Grčka™.
Zastrašujuće otkriće koje Odisej donosi svojoj ženi pri kraju Nolanova filma — da smo mi ti ljudi s mora — ima korijene u tim znanstvenim teorijama o skupinama pljačkaša, gusara i/ili migranata koji su napuštali mikenska područja u potrazi za boljim životom u vremenima intenzivnih političkih i gospodarskih potresa. No u filmu ta ideja, naravno, služi sasvim određenoj tematskoj svrsi. Nolana legendarna “Odiseja” zanima utoliko ukoliko nam vraća odraz nas samih — sliku svijeta koji se raspada i čini se da stoji na rubu tame, ne zato što su to bogovi htjeli, nego zato što smo ga mi sami slomili.
Još i više nego uvođenjem ideje “Naroda mora” kao posljedice Trojanskog rata, Nolan se koristi poviješću kako bi stvorio neposrednost kroz koncept koji film naziva “Zeusovim zakonom.” Premda se pripisuje bogu gromovniku, taj zakon u filmu zvuči gotovo kao zlatno pravilo — Telemah kaže da znači kako treba postupati prema strancima onako kako bi htio da se postupa prema tebi, jer stranac u tvojoj kući možda je bog. Premda to nije posve povijesna istina, Nolan se ovdje poziva na stvarni, drevni grčki pojam xenije.
Taj se pojam prevodi i kao “gostoprimstvo” i kao “prijateljstvo gosta,” a jednako je odraz opasnosti putovanja u svijetu bez hotela koliko i mehanizam umrežavanja i diplomacije. Poštivanjem običaja xenije, ugledni muškarac koji uđe u dom drugog uglednog muškarca i bude primjereno ugošćen postaje “gost-prijatelj,” a to prijateljstvo povezuje njihove obitelji i učvršćuje uzajamnu vezu koja traje više od jednog naraštaja. Bio je to način na koji su elite projicirale moć i utjecaj kroz ritualizirano gostoprimstvo i darivanje — umjesto ratom i dominacijom.
Kroz cijeli Homerov ep, “Odiseja” je duboko zaokupljena ispravnim i neispravnim oblicima xenije — otmica Helene, Odisejev zatočeništvo na Kalipsinom otoku, kanibalizam Kiklopa i rasipničko ponašanje Penelopinih prosaca sve su to izopačenja gostoprimstva. Na kraju spjeva, Odisej se pretvara iz zlostavljanog gosta u ubojitog domaćina — ni jedno ni drugo nije ideal.
Nolan tu temu proširuje i primjenjuje je daleko šire od kruga uglednih muških domaćina u antičkoj Grčkoj. Na širokoj, mitskoj pozornici koju Nolan postavlja — a ponajviše zahvaljujući Odisejevoj lukavoj i perfidnoj smicalici s Trojanskim konjem — cijeli je svijet izgubio sposobnost velikodušnog ophođenja prema strancima i tuđincima. Kada prestanemo osjećati temeljnu obvezu pristojnosti i brige prema onima koji su drugačiji od nas, nasilje i razaranje neizbježno slijede.
Da posudimo još jedan primjer iz fikcije bliže našem vremenu — razlog zbog kojeg je “Odiseja” Nolanu važna, i zbog kojeg crpi jednako iz povijesti koliko i iz mita, jest taj što se, ma koliko putovanje bilo živopisno, maštovito i fantastično, sve ovo već događalo. Sve će se opet dogoditi. Događa se upravo sada.
“The Odyssey” trenutačno je u kinima.
Izvor: IndieWire
Povezani članci
AMC Theatres bilježi rast prihoda dok se hollywoodska blagajna oporavlja20.7.2026.
‘The Doomies’ mogao bi biti duhovni nasljednik ‘Gravity Fallsa’ koji animacija treba19.7.2026.
Freddy Cannon, rock and roll glazbenik poznat po hitovima “Palisades Park” i “Tallahassee Lassie”, preminuo u 89. godini19.7.2026.
Animirani ‘Hobit’ iz 1977. dokazuje da se pravim junakovim putovanjem može krenuti iznova i iznova18.7.2026.
