Zagađenje plastikom ‘zanemaren’ problem u programima za smanjenje otpada od hrane, kažu stručnjaci

9 kolovoza, 2026

18

Zagađenje plastikom trebalo bi biti jedna od središnjih tema u borbi protiv rasipanja hrane – problema koji aktivisti smatraju jednim od najzanemarenijih aspekata klimatske krize, upozoravaju istraživači.

A to je paradoksalno, jer kako kaže kuhar, pisac i aktivist Max La Manna, upravljanje otpadom od hrane „jedan je od rijetkih klimatskih problema u kojima svi mogu samo dobiti”.

Prema podacima UN-a, otprilike trećina sve hrane koja se godišnje proizvede u svijetu završi kao otpad. U SAD-u, 40% otpada od hrane odlaže se na odlagališta, gdje godišnje nastaje 30 milijuna metričkih tona ekvivalenta CO₂ – više nego što Kuba ukupno emitira u godinu dana; kubanske emisije CO₂ iznosile su 2024. godine 24,4 milijuna tona.

Nova studija objavljena u časopisu Nature Food koristila se modeliranjem analize životnog ciklusa kako bi usporedila učinke različitih scenarija zbrinjavanja otpada od hrane – s obzirom na klimatske posljedice, onečišćenje hranjivim tvarima i zagađenje plastikom.

Autori sa Sveučilišta Vermont usporedili su godišnje klimatske učinke odlaganja otpada od hrane na deponije s alternativnim načinima recikliranja te zaključili da bi preusmjeravanjem tog otpada s odlagališta klimatski učinci mogli biti smanjeni za 89 do 99 posto.

Takvi scenariji koji ne uključuju odlagalište mogli bi ujedno smanjiti onečišćenje vodenih tijela hranjivim tvarima – proces poznat kao eutrofikacija, do kojeg dolazi kada višak hranjivih tvari uzrokuje prekomjerni rast algi.

Međutim, istraživači upozoravaju i na to da mikroplastika može ostati u kompostu, što bi moglo dovesti do onečišćenja poljoprivrednih tala u SAD-u s čak 20.000 tona plastike godišnje. Do sada nijedna studija nije na nacionalnoj razini ispitala „otisak plastičnog zagađenja” različitih strategija upravljanja otpadom od hrane.

Glavna autorica Kate Porterfield objasnila je da je primijenjena metoda usporediva s izračunom „ugljičnog otiska nekog proizvoda ili procesa”. U osnovi, istraživači su pratili proces zbrinjavanja otpada od hrane i „zbrajali emisije ugljika kroz sve faze životnog ciklusa”, rekla je.

Porterfield je istaknula da velik dio hrane koja se baca još uvijek dolazi u ambalaži i „pokvari se prije nego što uopće dođe do potrošača”. Jedan od pristupa recikliranju otpada od hrane jest korištenje mehaničkog uređaja za uklanjanje ambalaže; ambalaža potom odlazi na odlagalište, dok otpad od hrane ide na „korisnu ponovnu upotrebu, poput kompostiranja ili anaerobne digestije”.

No istraživači su utvrdili da čak i kada bi tehnologije za odvajanje plastike bile 99-postotno učinkovite, preusmjeravanje otpada od hrane s odlagališta moglo bi povećati zagađenje mikroplastikom u tlu za red veličine. „Svaki put kada se otpad od hrane preusmjerava, postoji rizik od zagađenja mikroplastikom” – jer „ni ljudi nisu savršeni, ni strojevi nisu savršeni, a sva naša hrana danas je pakirana u plastiku”.

Američka savezna država Vermont ima „jedan od najambicioznijih” propisa o obveznom preusmjeravanju organskog otpada u cijelim SAD-u, prema riječima koautora Erica Roya.

Tamošnji Zakon o univerzalnom recikliranju u potpunosti je na snazi od 2020. godine i obvezuje na preusmjeravanje otpada od hrane s odlagališta. Primjenjuje se na sva kućanstva, a ostaci hrane zabranjeni su u komunalnom otpadu.

Autori smatraju da njihovi nalazi pružaju dobru osnovu za procjenu mogućeg uvođenja sličnih propisa na razini cijele zemlje te ukazuju na potrebu da se pitanje plastike uzme u obzir već pri samom osmišljavanju takvih politika.

Phil Holtam, suosnivač i direktor socijalnog poduzeća za borbu protiv rasipanja hrane Sussex Surplus, rekao je da postoji „određena zabluda da je plastična ambalaža nepotrebna” te da je ona zapravo „nužan kompromis” – ključna za produljenje roka trajanja svježih proizvoda, posebno na malim obiteljskim gospodarstvima.

„Tu leži ta napetost – jer kao ekološki osviješteni ljudi želimo smanjiti rasipanje hrane, ali isto tako želimo spriječiti nepotrebnu upotrebu plastike.”

La Manna, koji je surađivao s poljoprivrednicima u Ujedinjenom Kraljevstvu i svjedočio rasipanju hrane radeći u njujorškom restoranu s Michelinovom zvjezdicom, rekao je da potrošačka očekivanja vizualno savršene hrane određuju što uopće dospijeva na police trgovina i tako dodatno pridonose problemu otpada. „Nešto može biti nepravilnog oblika, iskrivljeno, malo estetski nesavršeno… što je izazov za supermarkete jer vjeruju da potrošači žele savršenu krastavicu.

„Dopuštamo da ‘savršeno’ postane neprijatelj dobrog.”

Roy je naglasio da u ustanovama poput škola „mogu postojati dobro osmišljena pravila koja zapravo otežavaju odmak od jako pakirane hrane”, budući da je „sigurnost hrane uvijek na prvom mjestu”.

Porterfield je zaključila da je za smanjenje zagađenja plastikom sustave upravljanja otpadom od hrane potrebno učiniti „što jednostavnijima, kako bi razdvajanje otpada za ljude postalo gotovo automatsko”.

To uključuje i suočavanje s pojavom „željnog recikliranja”, dodao je Roy – kada ljudi u reciklažne spremnike bacaju predmete koji se ne mogu reciklirati, u nadi da će ipak biti reciklirani.

Savjetuje „ekologiju starog kova” u smanjenju otpada općenito: „kupujte na veliko”, „trudite se razdvajati otpad” – i „ako niste sigurni, bacite u komunalni otpad”.

Izvor: The Guardian