„The Shards” na prvi pogled djeluje kao poznata priča o odrastanju — smještena u posljednju godinu srednje škole, ispunjena strastvenim ljubavima, izdajama i otkrićima koja glavnom junaku otvaraju oči prema odraslom svijetu za koji je mislio da ga razumije. No „The Shards”, koji je Ryan Murphy adaptirao prema fiktivnim „memoarima” Breta Eastona Ellisa, od uobičajenih priča o odrastanju razlikuje se po jednoj bitnoj pojedinosti: u njemu se pojavljuje serijski ubojica koji otima učenike i ubija ih — najčešće zajedno s njihovim kućnim ljubimcima.
Kao i u Ellisovu romanu od 600 stranica, i ovdje se troše mnoge, mnoge riječi kako bi se ta dva inače odvojena žanra nekako spojila — ponajviše putem sveprisutne naracije. No koliko god Bretovo emocionalno putovanje znalo biti privlačno, ono vanjsko sve više posustaje, a s njim i serija gubi svaku ambiciju. Na kraju ostaje ono što smo već vidjeli: Murphyjeva produkcija puna potencijala… s kojim ne zna što bi.
Related Stories
Kad upoznajemo Breta (kojeg tumači Igby Rigney), on se priprema za posljednju godinu srednje škole uživajući u društvu prijatelja i slobodi koja mu još preostaje. Tu je Susan (Kaia Gerber), najpopularnija djevojka u školi — prava kopija Cindy Crawford, predsjednica razreda i odlična učenica. Većinu srednje škole provela je u vezi s Thomom (Graham Campbell), popularnim sportašem dugih, plavih, kovrčavih uvojaka koji mu padaju preko prazne lubanje. Zajedno s Bretovom djevojkom Debbie (Hayes Warner), ta četvorka drži zajedno kao da su srasli — dijelom i zato što moraju biti.
Osim Debbienih roditelja — njezin otac Terry (Wes Bentley) je filmski producent s Oscarom koji skriva afere s muškarcima kako bi sačuvao ugled u industriji, a majka Liz (Evan Rachel Wood) glumica je pretvorena u društvenu leptiricu, a potom i u alkoholičarku (iz razumljivih razloga) — roditelji ove djece jednostavno nisu prisutni. Odrasli su, kako nam se objašnjava, ili dovoljno bogati da si priušte višemjesečne odmore ili dovoljno plaćeni da rade osamdeset sati tjedno kroz cijelu godinu. Kako god, djeca su prepuštena sama sebi — što znači šmrkanje kokaina s kuhinjskog stola, pisanje domaćih zadaća uz koktel i organiziranje raskošnih zabava u golemim, praznim kućama u hollywoodskim brdima.
„Mi smo bili obitelj”, rekao je Bret o svojoj grupi prijatelja. „Odgojili smo jedni druge.” No to ne znači da dijele sve, a Bret posebno čuva neke tajne. Djevojku Debbie ima samo zbog imidža. U privatnosti je zaljubljen u tipa po imenu Matt (Owen Painter), strastvenog pušača trave, i otvoren je za susrete s muškarcima — samo da nitko ne sazna. („Morate razumjeti”, pripovijeda Bret, „tada rodna fluidnost jednostavno nije bila prihvatljiva.”) Uz to je i zaljubljen u Susan, ili je barem opsjednut njome — opisuje je kao „osobu koju mislim da sam najviše volio u cijelom životu”. Prema Thomu ne gaji nikakvu zamjeru, ali ga odmah počne živcirati novi učenik koji sasvim otvoreno pokušava preoteti Susan od njih obojice.
„Taj dečko”, kako ga Bret isprva naziva, zove se Robert Mallory (Homer Gere) — novi učenik iz Chicaga koji je došao u L.A. živjeti kod tete nakon što ga je otac udovac htio poslati u vojnu školu. Bret ga odmah prozire kao „potpunog i savršenog lažljivca”, uglavnom zato što Robert odbija priznati da je vidio Breta godinu ranije, kad su im se pogledi sreli na podnevnoj projekciji „Isijanja”. No Bretove sumnje ubrzo postaju mračnije i intenzivnije — Robertov dolazak poklapa se s nizom ubojstava tinejdžera unutar njihova ugodnog mjehura u Beverly Hillsu.
Bez obzira na to predstavlja li Robert fizičku prijetnju za više života ili samo osobnu prijetnju Bretovoj nestajućoj nevinosti, on je os oko koje se vrte oba dijela „The Shardsa”. U dijelu o odrastanju on je destabilizirajući element Bretova privilegiranog djetinjstva — promjena koja dolazi prije nego što je itko spreman, koja razdire Bretovu odabranu, voljenu obitelj. S obzirom na to da je Bret već izgubio roditelje — je li su živi i odsutni ili mrtvi i nestali, to se nagovještava kroz prvu sezonu — lako je razumjeti njegovu želju da sačuva tu fantazijsku verziju odraslog života koju je prerano skrojio zajedno s najboljim prijateljima. Još je lakše kad se uzme u obzir Bretova skrivena seksualnost, privlačnost prema Robertu i što bi svako novo otkrivanje moglo značiti za njegovu zamišljenu budućnost — koju, zastrašujuće, vidi u liku Terryja.
„The Shards” je najjači kad ostaje unutar te prepoznatljive napetosti, a najslabiji kad prati serijskog ubojicu koji žive životinje silom gura u žrtve. Ponajprije, Robert je previše eteričan da bi izazvao strah koji navodno prožima grad. Gere (sin Richarda Gerea, kojim je Ellis bio opsjednut u „American Gigolu”) nije loš kao jezoviti stranac čija neprozirna praznina Bretu vraća najgore od njega samoga — ali kad od njega scenarij zatraži opipljivu prijetnju, u njegovoj glumi nema ni trunke oštrine. Dobar dio krivnje leži na scenarijima koji namjerno odbijaju definirati Roberta kako bi sačuvali misterij njegove prošlosti, kao i na redatelju koji potkopava užas koji bi navodno trebao prožimati Los Angeles. (Previše je scena snimljeno i postavljeno radi kamperskih smijehova, a trebale bi izazvati pravi strah.)
No linija sa serijskim ubojicom sve više djeluje kao nešto naknadno zalijepljeno dok se sezona urušava sama u sebe. Rani epizodi uspješno vas uvlače u Bretovu sve uznemirenije perspektivu — naracija zna biti suvišna i iritantna, ali učinkovito vas smješta iza lika kojeg nije uvijek lako pratiti ni vjerovati mu — dok kasniji epizodi pokušavaju produžiti priču proširivanjem na tanke, nevažne perspektive, odmičući se od onoga što se događa u knjizi i hvatajući se za očajničke, lijene pokušaje dubine koji nikad ne uspijevaju. (Shakespeareov motiv u osmoj epizodi… biti vjeran sebi — joj.)
Još dugo prije nego što finale uvede svježu misteriju do koje nikome nije stalo — baš kao ni do širih pitanja prve sezone — jasno je da se „The Shards” ne sklapa u cjelinu. Rigneyeva svjesno performativna glavna uloga je solidna, a Murphy ovdje ipak ima više na umu nego u svom nespretnom klonu „Supstance”, „The Beauty”. No gledanje prve sezone nalikuje gledanju nekoga tko gubi interes za priču dok je još priča. Taj osjećaj ispuhavanja posebno je frustrirajući jer Murphy i Ellis dijele toliko toga zajedničkog: pretjeranu nasilnost, naglašene glazbene naznake, opsceno bogatstvo, roditelje koji zanemaruju djecu, ravnodušne tinejdžere i tako dalje.
Možda je upravo to problem. Jednostavno su previše slični jedno drugome.
Ocjena: C
„The Shards” premijerno se prikazuje u srijedu, 5. kolovoza u 21 sat po ET na FX-u i Huluu. Na premijeri će biti objavljena dva epizode, zatim još dva 12. kolovoza, jedan 19. kolovoza, dva 26. kolovoza, a potom jedan tjedno sve do finala (deveta epizoda) 9. rujna.
Izvor: IndieWire
Povezani članci
Recenzija ‘Lanterns’: Epizoda 6 prihvaća ‘loše optike’ s pametnim oživljavanjem — Spojleri21.9.2026.
Zvijezda serije ‘Lanterns’ Nathan Fillion o svom korporativno sponzoriranom superjunaku i tome kako se ‘Man of Tomorrow’ razlikuje od ‘Supermana’21.9.2026.
Kako voditi mikrokino s Johnom Wilsonom20.9.2026.
Ed Sheeran kaže da je “ono što se događa u Gazi katastrofalno” dok se osvrnuo na kritike Macklemora tijekom nastupa u Philadelphiji20.9.2026.
