Prije nekoliko mjeseci Lane Koch donijela je odluku: ispraznit će obiteljske ormare od sve odjeće od sintetičkih tkanina i zamijeniti je prirodnim vlaknima – pamukom i lanom.
Koch, dugogodišnja republikanska politička stratéginja koja je bila viša suradnica na predsjedničkoj kampanji Roberta F. Kennedyja Jr., odavno izbjegava prerađenu hranu, a plastično posuđe izbacila je iz kuhinje još prije desetak godina. No, unatoč svoj toj brizi o tome što unosi u tijelo, rekla mi je da nikad nije obraćala pažnju na ono što stavlja na tijelo.
Sve se promijenilo kad je pogledala The Plastic Detox, Netflixov dokumentarni film koji prati šest parova koji se bore s neplodnošću i koji, pokušavajući zatrudnjeti, smanjuju prisutnost plastike u svom životu. Na kraju filma, tri para dobivaju dijete.
Koch ne pokušava zatrudnjeti, ali ideja ju je pogodila. „Ako izloženost plastici toliko utječe na plodnost, sigurno na neki način utječe i na naše zdravlje općenito”, pomislila je.
Ta joj je misao bila na umu kad je, nekoliko dana kasnije, njezino trogodišnje dijete osvanulo bolesno – a nosilo je poliestersku pidžamu. „Kao da me nešto prosvjetlilo”, rekla je Koch. „Shvatila sam da je moram izvući iz te pidžame.”
Znanstvenici su mi rekli da bi eventualne opasnosti od odjeće od sintetičkih materijala bile rezultat dugogodišnje izloženosti, a ne nečega što se dogodi preko noći. No Koch je bila uvjerena u svoje. Rekla je da sumnja da ikakva studija točno reproducira uvjete kojima je njezino dijete bilo izloženo – a ionako dovodi u pitanje motive koji stoje iza većine znanstvenih istraživanja.
Nakon toga je ispraznila 90% svog ormara. Djeca su ionako imala manje sintetičke odjeće, ali i nju je bacila. Potrošila je stotine dolara, uglavnom u second-hand trgovinama, zamijenivši posteljinu pamučnom te kupivši nove čarape, donje rublje i pidžame. Svaki dan „u tisuću različitih oblika unosimo male doze otrova u sebe”, rekla mi je. S time je sada gotova – barem što se tiče sintetičkih tkanina.
Kako je sastav tkanine postao opsesija
Posljednjih nekoliko godina sve više kupaca obraća pozornost na to od čega je odjeća napravljena. „Kad ste počeli gledati od čega je tkanina?” glasi naslov popularnog Reddit posta. „Ne mogu prestati čitati etikete.” Pretraživanja vezana uz prirodna vlakna počela su naglo rasti na Googleu 2024. godine i od tada ne jenjavaju. Elena Karpova, profesorica na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Greensboru koja se bavi istraživanjem potrošača u modnoj industriji, rekla mi je da je u nedavnoj neobjavljenoj studiji jedna od njezinih doktorandica utvrdila kako je sastav tkanine jedan od ključnih čimbenika pri kupnji odjeće kod generacije Z. Brendovi su prepoznali taj trend pa sada i mainstream trgovine poput Gapa i J. Crewa kupcima omogućuju filtriranje odjeće prema materijalu.
Za mnoge je ta briga estetske prirode. Kako se brza moda sve više širi, a trgovci smanjuju troškove, kvaliteta odjeće sve je lošija. Potrošači su to primijetili i traže izlaz. Odabir prirodnih vlakana jedno je od rješenja, premda nije lijek za sve. Kvaliteta odjeće ovisi o mnogim čimbenicima, uključujući i način izrade, koji je teško procijeniti. Dio privlačnosti načela „samo prirodna vlakna”, prema riječima Hanne Lee, docentice na Wilson College of Textiles Državnog sveučilišta Sjeverne Karoline, leži u tome što je to nešto što svako može lako provjeriti, a brendovima je jednostavno za reklamiranje.
Kako je potražnja za odjećom od prirodnih vlakana rasla, privukla je i novu skupinu pristaša – ljude poput Koch, kojima nije toliko stalo do stila koliko do zdravlja, pa čak i do politike. Muškarci opsjednuti wellnessom, zabrinuti za svoju plodnost, prelaze s poliesterskog na pamučno donje rublje. Konzervativni ženski magazin Evie preporučio je čitateljicama da se oblače u „odjeću od prirodnih vlakana” umjesto sintetičkih tkanina koje, kako tvrde, „remete hormone”. Ta se ideja uklapa u širi uspon pokreta Maha; nedavno Mahino izvješće o zdravlju djece čak je spomenulo opasnosti od mikroplastike u odjeći.
Te su se bojazni raširile na društvenim mrežama, gdje polovica odraslih mlađih od 50 godina kaže da se informira o zdravlju. Bezbroj TikTokera tvrdi da nas odjeća čini bolesnima – upravo takav senzacionalistički sadržaj na kojem algoritmi cvjetaju. Taj je fenomen postao ogledalo suvremene wellness kulture: složena znanstvena pitanja svode se na pretjerane tvrdnje koje urušavaju povjerenje i tjeraju ljude da kupuju još više stvari.
Stvarni zdravstveni učinci odjeće od sintetičkih materijala
Zabrinutost zbog odjeće od sintetičkih materijala nije posve bez osnove. Proizvodnja plastike štetna je za okoliš i zdravlje, rekao mi je Phil Landrigan, profesor biologije i javnog zdravstva na Boston Collegeu koji je suautor međunarodnog izvješća o toj temi. No najveći dio te štete ne dolazi od nošenja odjeće; bolesti i smrtni slučajevi uzrokovani plastikom uglavnom su posljedica nesreća na radu te emisija i zagađenja, rekao je.
Potencijalne opasnosti od nošenja sintetičkih materijala manje su neposredne i teže ih je izmjeriti. Znanstvenike u tom kontekstu ne zabrinjava toliko sama plastika u odjeći koliko kemikalije kojima se tkanina obrađuje. Te kemikalije – koje mogu uključivati ftalate, bisfenole, PFAS spojeve i bromirana usporivala gorenja – toksične su i povezuju se sa zdravstvenim posljedicama poput raka, srčanog udara, neplodnosti i slabljenja imunološkog sustava.
No veza između kemikalija i bolesti nije isto što i uzročno-posljedični odnos, a da bi nam te kemikalije naškodile, koža bi ih morala apsorbirati. To je moguće, ali taj put izloženosti općenito je manje rizičan od ostalih. Sheela Sathyanarayana, profesorica pedijatrije na Dječjoj bolnici u Seattleu koja istražuje kemikalije koje remete endokrini sustav, napisala mi je u e-poruci da je više zabrinuta zbog plastike u hrani i posuđu te u proizvodima za osobnu njegu, poput krema i parfema.
Za neke ljude glavni izvor izloženosti tim kemikalijama mogla bi biti voda, rekla je Audrey Gaskins, profesorica na Sveučilištu Emory koja istražuje utjecaj okoliša na plodnost. Mnogo toga ovisi o načinu života i okruženju pojedinca, kaže Gaskins, ali „apsorpcija kroz kožu vjerojatno nije primarni put izloženosti tim kemikalijama za prosječnu osobu”.
Određene okolnosti mogu povećati propusnost kože. Mohamed Abdallah, profesor ekološke kemije na Sveučilištu u Birminghamu, rekao mi je da su on i njegovi kolege proveli studiju u kojoj su utvrdili da je rizik veći kada se znojimo. Ipak, nije mogao kvantificirati koliko je taj rizik velik. Rekao je da bi bilo nemoguće izmjeriti ukupnu opasnost od nošenja sintetike jer na apsorpciju kroz kožu utječe previše različitih čimbenika. „O kojoj kemikaliji govorimo?” pita Abdallah. „Koliko je dodano u tu tkaninu? Koliko dugo se taj komad odjeće nosi? Kakva se tjelovježba odvijala i koliko dugo?”
Ti se čimbenici gomilaju kroz cijeli život i isprepliću s drugim izvorima izloženosti. „Nije riječ o akutnoj toksičnosti”, rekao je Abdallah. Nitko neće otići na jedan trening u sintetičkim tajicama i „odmah se razboljeti”, kaže, što mjerenje čini iznimno teškim.
Nijedan od znanstvenika s kojima sam razgovarala ne izbjegava sintetičke tkanine u potpunosti, ali mnogi kažu da ih ograničavaju. Landrigan je za vrijeme našeg razgovora nosio uglavnom odjeću od prirodnih vlakana, ali i flis prsluk od najlonskih vlakana; smatra da, s obzirom na štete koje proizvodnja plastike uzrokuje, postoje dobri razlozi za izbjegavanje sintetike. Abdallah mi je rekao da je u teretani prešao na pamuk, znojne mrlje i sve; Sathyanarayana je također promijenila sportsku opremu i donje rublje.
Svi su se složili da nošenje prirodnih vlakana ne škodi i da je to vjerojatno najmanji rizik – no nitko se nije previše zabrinjavao zbog sintetičke odjeće koja im je ostala u ormaru.
Kad sam Sathyanarayanu upitala o tvrdnjama da nas odjeća čini bolesnima i da je korijen suvremene neplodnosti, bila je jasna. „Trenutno nema dokaza koji bi to potkrijepili”, napisala je. „Postoje dokazi da su te kemikalije štetne, ali ih vjerojatno unosimo uglavnom iz drugih izvora.”
Sve veće nepovjerenje prema „neprirodnom”
Premda je istraživanje puno ograda, Gaskins razumije „zašto su ljudi počeli spajati kockice”. Colleen Derkatch, profesorica na Metropolitanskom sveučilištu u Torontu i autorica knjige Why Wellness Sells, rekla mi je da se u njezinom istraživanju wellness kulture jedna stvar stalno ponavlja: „Ljude stvarno brine to što je svakodnevni život prožet opasnim kemikalijama.”
Savjet da kupujemo prirodno djeluje uvjerljivo jer prepoznaje tu strepnju i nudi odgovor. Rješenje koje se nudi pritom je posebno snažno, rekao mi je Alan Levinovitz, profesor na Sveučilištu James Madison i autor knjige Natural, jer se oslanja na dugačku povijest obožavanja prirodnog i odbacivanja neprirodnog.
Na prvi pogled, kupnja prirodnih vlakana i bacanje rajona i najlona može izgledati bezopasno – možda čak i korisno. I uglavnom jest (ako zanemarimo otpad i eventualne nepotrebne kupovine koje mogu uslijediti).
No dublji motivi mogu upućivati na nešto ozbiljnije. Uvjerenje da vas odjeća čini bolesnima možda odražava šire uvjerenje da su „sustavi koji nas trebaju štititi zakazali”, objasnio je Levinovitz. Ta strepnja „otvara nas prema svim vrstama ranjivosti”, rekao je – moguće je da postane ulazna točka za javne osobe koje govore: „Lagali su vam o odjeći. Pogodite o čemu još lažu.”
Prema Derkatch i Levinovitzu, nošenje prirodnih vlakana može biti način da se povrati osjećaj kontrole u zbunjujućem i često opasnom svijetu. Alli Walker, pjevačica i kantautorica iz Nashvillea, rekla mi je da se godinama borila s tegobama poput sindroma iritabilnog crijeva, sindroma aktivacije mastocita i polimorfnog endokrinog metaboličkog ovarijskog sindroma (PMOS, ranije poznatog kao PCOS), a liječnici joj nikad nisu uspjeli pomoći. Potom je posjetila liječnika funkcionalne medicine koji je naručio krvne pretrage, propisao joj suplemente i preporučio da istraži svim toksinima kojima je mogla biti izložena.
Taj je savjet zdravlje vratio u njezine ruke. Nakon tog posjeta, Walker kaže da je „danonoćno istraživala sve: koja je najzdravija verzija svake stvari koje se dotičem u životu?” Ispraznila je ormar od sintetike (osim kostima koje mora nositi na nastupima) i kupila nekoliko novih osnovnih komada od prirodnih vlakana, ali je kupovinu svela na minimum.
„Kad jednom zakoračiš na tu stranu ‘netoksičnog života’, nema povratka”, rekla mi je. „Postalo mi je gotovo kao hobi – uvijek tražim kako biti još zdravija.”
Ne poistovjećuje se s pokretom Maha – rekla je da za njega nije ni čula – i nije sigurna što misliti o najekstremnijim tvrdnjama o sintetičkim materijalima. Njezin razlog za nošenje prirodnih vlakana umjesto plastičnih jednostavan je: „Ako postoji druga mogućnost, zašto je ne iskoristiti?” U budućnosti planira zamijeniti sintetičke tepihe vunenima, a vinil pod drvenim.
I Koch i dalje radi na optimizaciji zdravlja svoje obitelji. Dugoročno želi ugraditi sustav filtracije vode za cijelu kuću, a za sada planira nabaviti zmijsku biljku za pročišćavanje zraka. Zdravlje joj je toliko važno dijelom i zato što je najmlađe dijete dobila u kasnim tridesetima i gotovo je dvadeset godina starija od nekih roditelja djece iz vrtića. Ne želi da joj dob bude prepreka da bude aktivna majka ili da njezinoj kćeri uskrati bogato djetinjstvo.
Kad je riječ o zdravlju, Koch zna da mnogo toga ne može kontrolirati: ni pesticide koje koriste susjedi, ni zagađenje u vodoopskrbi; izgubila je i povjerenje u to da će je ikoja „agencija s tri slova” ikad zaštititi.
„Ali mogu kontrolirati što stavljam na tijelo”, rekla je. Možda to što nosi nema „životno važan” učinak, priznaje. No ako postoji i mala šansa za bolje zdravlje? Za nju je to „vrijedno truda”.
Izvor: The Guardian
Povezani članci
Jackery dodaje mogućnosti i proširivost novoj prijenosnoj bateriji HomePower 1000 Plus v21.9.2026.
Trumpova administracija navodno nastoji predati dio zemljišta Yosemitea privatnom investitoru – izvješće31.8.2026.
Hyundai se kladi na električna vozila s produženim dosegom30.8.2026.
Klimatska obveza Guardiana 202629.8.2026.
