Krajem svibnja Neil Rimer izrekao mi je nešto u Ateni, na razgovoru koji mi nije dao mira od tada. Na živahnom novom tehnološkom festivalu u tom gradu, govoreći o bogatstvu koje se gomila oko umjetne inteligencije, rekao je da ima „snažan osjećaj da će doći do neke vrste preraspodjele.” Nastavio je: „Bit će to ili dobrovoljno ili prisilno, ali će se dogoditi, i nadam se da će biti dobrovoljno” — dodavši da misli kako tehnološki lideri „mogu odigrati ključnu ulogu u tome da se to i ostvari.”
Iz usta većine ljudi to bi zvučalo kao standardni populizam. No iz usta Rimera, suosnivača Index Venturesa, jedne od najuspješnijih venture kapital tvrtki posljednjih triju desetljeća, takve su riječi izrečene u javnosti bile zaista upečatljive.
Rimer se 2021. povukao iz svakodnevnog investiranja i danas veći dio vremena provodi u Ateni, odakle mu je supruga i gdje njegova djeca s ponosom nose grčke putovnice. Na naš razgovor stigao je u izgužvanoj košulji i trapericama — daleko od quarter-zip majica i fine pletene odjeće koja obilježava mnoge njegove kolege. Ipak, Indexovi prinosi posljednjih godina bili su iznimni: tvrtka je od osnivanja prikupila oko 15 milijardi dolara od vanjskih ulagača, a prošlogodišnji izlasci — uključujući Figmin IPO i Googleovu kupnju tvrtke za kibernetičku sigurnost Wiz — donijeli su Indexu navodno oko 9 milijardi dolara.
Rimer je pronašao načine da nešto vrati zajednici. Član je upravnog odbora Endeavor Greece, organizacije koja mentorira poduzetnike na tržištima u razvoju, a od 2019. do 2025. predsjedao je upravnim odborom Human Rights Watcha. Krajem 2021. on, njegov otac i dvojica braće donirali su 13 milijuna dolara Sveučilištu McGill za obnovu kampusske zgrade — danas poznate kao Rimer Building — te osnivanje novog Instituta za istraživanje i znanja autohtonih naroda.
Njegova primjedba o preraspodjeli dolazi u, blago rečeno, neobičnom trenutku za filantropiju. Giving Pledge — obećanje koje su Warren Buffett i Bill Gates pokrenuli 2010. kako bi milijardere potaknuli da polovicu svojeg bogatstva zavještaju dobrotvornim svrhama — sve je manje relevantan. U prvih pet godina potpisalo ga je 113 obitelji, zatim 72, pa 43, a u cijeloj 2024. samo četiri, prema izvješću New York Timesa iz ožujka, koje je naglasilo koliko je filantropija izašla iz mode među najbogatijima u tehnološkom sektoru. (U tekstu se napominje: „Elon Musk, najbogatija osoba na svijetu, izjavio je da su njegova poduzeća ‘sama po sebi filantropija.'”)
Taj se trend proteže i izvan Pledgea. Ukupna američka dobrotvorna davanja dostigla su rekordnih 592,5 milijardi dolara u 2024., no broj Amerikanaca koji stvarno doniraju pada već pet uzastopnih godina — samo u 2024. za 4,5%, prema Stanford Social Innovation Reviewu. Dvije trećine kućanstava doniralo je 2000. godine; danas to čini otprilike polovica. Podaci Bank of America i Lilly Family Schoola pokazuju da je udio čak i imućnijih kućanstava koja doniraju pao — s 90% u 2017. na 81% prošle godine.
Taj se obrazac vidi i unutar samog Indexovog portfelja, koji uključuje Anthropic. Business Insider nedavno je pitao financijskog planera Alexa Caswella prate li njegovi novopečeni bogati klijenti — mnogi od njih zaposlenici Anthropica povezani s pokretom efektivnog altruizma — taj trend i zavještavaju li veći dio svojeg bogatstva u dobrotvorne svrhe. Anthropic zaposlenicima nadoknađuje donacije do 25% vrijednosti njihovog vlasničkog udjela, i neki su Caswellovi klijenti tu mogućnost iskoristili, rekao je za BI — no većina filantropiju uopće nije ugrađivala u svoje planove; bili su usredotočeni na angel investiranje ili pokretanje vlastitih tvrtki. „To vidim češće nego želju da postanu filantropi”, rekao je za taj portal.
Nije iznenađujuće da izostanak dobrovoljnih davanja sve više nailazi na pokušaje zakonodavnog rješavanja tog pitanja. Kalifornijski birači ove će godine odlučivati o jednokratnom porezu na bogatstvo od 5% koji cilja na milijardere u toj saveznoj državi. Neki od njih, uključujući suosnivače Googlea Sergeya Brina i Larryja Pagea, već su iz predostrožnosti preselili primarno boravište u južnu Floridu.
OpenAI navodno razmatra izlazak na burzu 2027., a jedan od cinično mogućih razloga među ostalima mogao bi biti taj što bi porez, ako bude izglasan, neto vrijednost izračunavao na temelju ukupne svjetske imovine pojedinca na kraju ove kalendarske godine.
Nije iznenađujuće ni to da postoji snažan otpor prema svakoj mjeri preraspodjele bogatstva takvih razmjera — uključujući guvernera Gavina Newsoma, ali i ekonomiste koji upozoravaju da su mnoge industrijalizirane zemlje ukinule slične poreze na bogatstvo nakon 1990., nakon što su vidjele kako im bogati stanovnici masovno odlaze.
Ostale opcije koje su na stolu jednako su kontroverzne. OpenAI je navodno razmatrao ustupanje federalnoj vladi 5-postotnog vlasničkog udjela — ideju koju je izvršni direktor Sam Altman predstavio kao dijeljenje dobiti od umjetne inteligencije s javnošću, no kritičari u tome vide tek kupovanje političke zaštite u Washingtonu. U svakom slučaju, Silicijska dolina nikada nije bila oduševljena idejom da Ujak Sam uđe u vlasnički ustroj tvrtke. Iskusni investitor Roelof Botha našalio se na tu temu u zasebnom razgovoru s ovim urednikom prošle godine: „Neke od najopasnijih riječi na svijetu su: ‘Ja sam iz vlade i tu sam da pomognem.'”
Vrijedi promisliti koliko bogatstva leži izvan dosega tih mehanizama. Musk vrijedi nešto više od bilijun dolara — nakon što ga je prošlomjesečni IPO SpaceXa učinio prvom osobom koja je dostigla tu granicu. Forbes je u svojoj listi za 2026. pobrojao 45 novih milijardera iz sektora umjetne inteligencije, ukupne vrijednosti 2,9 bilijuna dolara — i to prije nego što su Anthropic ili OpenAI izašli na burzu. U istom tekstu BI-ja o zaposlenicima Anthropica navodi se da će, nakon što Anthropic i OpenAI završe svoje IPO-e, njihovi zaposlenici zajedno posjedovati dovoljno bogatstva da kupe gotovo trećinu svih domova na području San Francisca.
To se čini bez presedana, no je li doista riječ o povijesnom ekstremu — stvar je rasprave. Udio bogatstva koji drži gornji 1% američkih kućanstava dostigao je 31,7% u trećem kvartalu prošle godine — rekord od kada Federalne rezerve prate te podatke, od 1989. — i otprilike jednak udjelu koji zajedno drži ostalih 90% kućanstava izvan gornje desetine.
To je ipak ispod 45% koje je gornji 1% kontrolirao na vrhuncu Pozlaćenog doba 1916. No ako suzimo leću na sam vrh, slika se mijenja. Ugledni ekonomist Gabriel Zucman izračunao je da su četiri najveća američka bogatstva na vrhuncu Pozlaćenog doba, oko 1910., zajedno iznosila 4% američkog BDP-a. Danas isti taj sloj — sada 19 kućanstava umjesto četiri — vrijedi 14% BDP-a.
Rimerova dva puta — dobrovoljni ili prisilni — imaju povijesni presedan iz vremena kada je američka koncentracija bogatstva posljednji put dostigla tu razinu. Godine 1889., na vrhuncu prvog Pozlaćenog doba, Andrew Carnegie objavio je esej u kojemu je tvrdio da bogataš treba svoje bogatstvo tretirati kao zakladu namijenjenu javnom dobru i raspodijeliti je za svog života, nazivajući sramotom umrijeti bogat. Taj esej, „Evanđelje bogatstva”, postao je temeljni dokument moderne filantropije i intelektualni prethodnik Giving Pledgea.
No taj put nije dugo odgađao onaj drugi. Već sredinom 1930-ih louisijanski senator Huey Long izgradio je nacionalnu sljedbu oko programa nazvanog Share Our Wealth, zahtijevajući visoke poreze na bogate kako bi se financirao zajamčeni dohodak za svakog Amerikanca. Zabrinut zbog gubitka podrške radničke klase u korist Longa, Franklin Roosevelt proveo je ono što je tisak nazvao porezom „iscijedi bogate” — podigavši gornju graničnu stopu poreza na dohodak čak do 79%. Preraspodijelio je manje nego što je Long tražio, no ostaje najjasniji primjer u američkoj povijesti politički iznuđene preraspodjele koja je stigla kada dobrovoljna davanja nisu bila dovoljna da ublaže pritisak koji se nakupljao ispod površine.
Ništa od toga nije novost za Rimera, koji je cijelu karijeru proveo u tehnološkom sektoru. Ono što ga više zanima jest „moralni centar tehnoloških tvrtki” — fascinacija koju je, kako kaže, razvio još kao student Stanforda 1984., kada je Apple studentima ponudio popust na prvi Macintosh, a Steve Jobs i ostali Appleovi osnivači bili su mu, njegovim riječima, „heroji” koji su izgradili nešto što je smatrao istinski korisnim za svijet.
Ono što ga danas muči, rekao je, jest to što čuje svoju djecu kako govore o određenim tehnološkim tvrtkama onako kako je ranija generacija govorila o proizvođačima oružja ili cigareta.
Kritičari mogu primijetiti da je Rimer — kao ulagač u Anthropic i druge tehnološke tvrtke — izravni korisnik dobitka za koji kaže da će ga na kraju trebati podijeliti. No on bi radije vidio da njegovi sukorisnici sami odluče vratiti dio novca nego da im bude oduzet. Postoji lak put i težak put, a Rimer se kladi da će ljudi odabrati lak — prije nego što im povijest odabere umjesto njih.
Kada kupujete putem poveznica u našim člancima, možemo zaraditi malu proviziju. To ne utječe na našu uredničku neovisnost.
