Dok India u rujnu domaćuje summit čelnika BRICS-a, a svijet se priprema za COP31 u Antaliji, Indija iznosi argumente zašto međunarodno klimatsko financiranje mora teći drugačije.
Autorica: dr. Vyoma Jha, viša zagovornica čiste energije za Indiju, NRDC
Svijet prelazi na elektrifikaciju. Kriza na Bliskom istoku jasno je pokazala zašto taj proces ne može ići dovoljno brzo. Dok sukobi remete protok nafte i plina kroz Hormušku tjesnac, zemlje Globalnog juga posebno teško osjećaju posljedice — rastuće cijene goriva, inflaciju hrane i usporeni gospodarski rast. Predsjedništvo COP31-a postavilo je cilj “35 do 35” — povećanje udjela električne energije u ukupnoj globalnoj potrošnji energije s nešto više od 20 posto danas na 35 posto do 2035. godine — i to eksplicitno kao mjeru energetske sigurnosti, a ne samo klimatsku. No sama po sebi viša stopa elektrifikacije nije uspjeh. Ključno pitanje nije samo koliko brzo svijet prelazi na struju, nego tko to plaća, pod kojim uvjetima i tko ostaje po strani. Financiranje je i dalje karika koja nedostaje. Pravila koja određuju kako klimatski novac teče ne pišu se samo na COP31-u u Antaliji ovog studenog, nego i u multilateralnim razvojnim bankama, na domaćim tržištima kapitala, u G20 te na summitu čelnika BRICS-a koji će se održati u New Delhiju 12. i 13. rujna 2026. Indija se nalazi u samom središtu svega toga.
Kriza koja je promijenila računicu
Indijina izloženost energetskom šoku koji je uslijedio nakon sukoba na Bliskom istoku višeslojna je i neposredna. Zatvaranje Hormuške tjesnace razotkrilo je koliko je Indija ovisna o uvozu nafte i plina, od kojih veći dio prolazi upravo tim prolazom. Poremećaji u opskrbi jestivim uljima i gnojivima iz tog područja izravno pogađaju cijene hrane. Strukturna pouka je jasna: ovisnost o uvozu energije Indiju čini ranjivom ne samo na fizičke prekide opskrbe nego i na dugoročne ekonomske i sigurnosne troškove.
Indijin prelazak na čistu energiju više nije primarno klimatska priča — to je imperativ energetske sigurnosti. Indija je već premašila 54 posto instalirane snage iz nefosilnih izvora, a prošlog je mjeseca dostigla novi prekretni trenutak — obnovljivi izvori pokrili su više od polovice ukupne potrošnje električne energije u zemlji. Svaki gigavat domaćih obnovljivih kapaciteta zaštita je od sljedećeg energetskog šoka. To nisu potezi zemlje koja prelazak na čistu energiju doživljava kao daleku aspiraciju.
Što govore indijski brojevi o financiranju smanjenja emisija
Dva dokumenta objavljena ove godine ocrtavaju razmjere potrebnih ulaganja — izvješće NITI Aayoga o scenarijima prema Viksit Bharatu (“Razvijenoj Indiji”) i neto nuli te najnoviji Nacionalno određeni doprinos (NDC) podnesen Okvirnoj konvenciji UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC). Zajedno, to nisu apstraktni planski dokumenti — to je proračun tranzicije koja Indiju drži na putanji čistog rasta.
Ako klimatsko financiranje Indije zamislimo kao pitu, Indija već sama peče većinu te pite. Prema najnovijem Ekonomskom pregledu, 83 posto financiranja smanjenja emisija i čak 98 posto financiranja prilagodbe dolazi iz domaćih izvora. Upravo tu Indija počinje iznova naglašavati svoju dugogodišnju poziciju — poziv razvijenim zemljama da osiguraju financijska sredstva i pristup tehnologijama kako bi razvijajuće zemlje mogle provoditi klimatske mjere — ovaj put potkrijepljenu konkretnim brojevima.
Ključna cifra iz izvješća NITI Aayoga jest financijski jaz od 6,5 bilijuna dolara do Indijinog horizonta neto nule 2070. godine. No pogledajmo kako to izgleda raščlanjeno na sljedeća dva desetljeća. Do 2050. ukupne financijske potrebe Indije iznosit će 8,05 bilijuna dolara, nasuprot 5,56 bilijuna dolara raspoloživih sredstava — što jasno pokazuje koliko je međunarodno klimatsko financiranje nužno za premošćivanje tog jaza. Preračunato na godišnju razinu kroz sljedeća dva desetljeća, taj jaz iznosi oko 2,5 bilijuna dolara, odnosno 100 milijardi dolara godišnje.
Taj broj zaslužuje trenutak pozornosti. Radi se o točno istom iznosu kao i cilj od 100 milijardi dolara godišnje koji su razvijene zemlje obećale svim zemljama u razvoju do 2020. — a koji nisu ispunile na vrijeme. Indijine godišnje potrebe za postizanjem neto nule u ključnim sektorima — energetici, prometu i industriji — jednake su onome što je jednom obećano cijelom svijetu u razvoju. Za razliku od ranijih zahtjeva, ovaj dolazi s detaljnom razradom po sektorima i jasnom obvezom domaćeg sufinanciranja.
Iako izvješće NITI Aayoga ne specificira točan omjer javnog i privatnog financiranja unutar međunarodnog financijskog jaza, realistični scenarij podrazumijeva da multilateralne razvojne banke, bilateralni kanali i klimatski fondovi pokrivaju znatan dio, dok ostatak dolazi iz međunarodnih privatnih ulaganja strukturiranih kroz mješovito financiranje i instrumente smanjenja rizika. Indijin zahtjev je velik. No u odnosu na stvarne potrebe i na ono što Indija već sama čini, nije pretjeran.
Jaz u prilagodbi: novac koji svijet ne šalje
Financiranje smanjenja emisija, međutim, govori samo pola priče. Postoji još jedna dimenzija u kojoj je jaz akutan i zanemaren: prilagodba. Globalno financiranje prilagodbe dostiglo je 64 milijarde dolara u 2024. godini — tek djelić od gotovo 1,9 bilijuna dolara klimatskih financijskih tokova usmjerenih na smanjenje emisija. Klimatski fondovi UN-a i dalje su nedovoljno financirani — što potvrđuje i Fond za prilagodbu koji tri godine zaredom nije dostigao godišnji cilj prikupljanja od 300 milijuna dolara — što jasno ukazuje na hitnu potrebu za povećanjem globalnih obveza namijenjenih prilagodbi. Indija, koja iz domaćih izvora financira 98 posto svojih potreba za prilagodbu, zoran je primjer kako međunarodni financijski sustav sustavno nije uspio vrednovati klimatsku ranjivost i izgradnju otpornosti.
Prilagodba nije sporedna tema u Indijinom klimatsko-financijskom argumentu — ona je njegova srž. Indijin stav je da je integriranje prilagodbe i otpornosti u razvojne planove nužno za izgradnju temelja funkcionalne ekonomije u svijetu koji se zagrijava. Ipak, arhitektura koja stoji iza zahtjeva za više globalnog financiranja prilagodbe još uvijek je neujednačena. Instrumente, standarde i institucionalne putove koji bi globalni kapital usmjerili prema ulaganjima u otpornost na razini zajednica — onima utemeljenima na prirodi i lokalnim prilikama — tek treba izgraditi. Prilagodbu treba učiniti privlačnom za ulaganje u velikom opsegu — ne samo u teoriji, nego i u praksi.
BRICS trenutak
Budući da je predsjedanje SAD-a G20-om klimu i energiju gurnulo na marginu, summit BRICS-a sve više postaje forum u kojemu se vodi stvarna rasprava Globalnog juga o financiranju otpornosti i energetske tranzicije. Ove godine Indija predsjedava BRICS-om pod temom “Izgradnja za otpornost, inovacije, suradnju i održivost” — pronicljiv izbor riječi s obzirom na turbulentna zbivanja ove godine. Početkom ovog mjeseca zemlje članice BRICS-a dogovorile su produbljivanje suradnje na klimatskoj prilagodbi, istovremeno pozivajući na veću međunarodnu financijsku podršku. Na sastanku su usvojena četiri završna dokumenta, uključujući načela za unapređenje klimatske otpornosti kroz prilagodbu usmjerenu na ljude i zajednice, utemeljenu na tradicionalnom znanju. Nedavna izjava BRICS-a pruža najsnažniji politički argument dosad za hitnu potrebu da prilagodba i otpornost postanu privlačne za ulaganje u velikom opsegu, a ujedno signalizira i jasnu namjeru Indije da iskoristi svoje predsjedanje kako bi prilagodbu istaknula unutar formalnih okvira klimatskog financiranja.
Od New Delhija do Antalije
Indija je povijesno bila najveći primatelj međunarodnog javnog klimatskog financiranja, primajući više od 10 posto globalnih tokova. Kako međunarodna financijska arhitektura sve više daje prednost najsiromašnijim i najranjivijim zemljama, Indijev udio u javnom klimatskom financiranju vjerojatno neće rasti. Kako onda sustav može mobilizirati 100 milijardi dolara godišnje za zemlju čija se potrošnja energije predviđa da će rasti brže nego u bilo kojoj velikoj ekonomiji — čak i dok premašuje 54 posto kapaciteta iz nefosilnih izvora i sama financira većinu troškova tranzicije? Indijin zahtjev nije nerealan; naprotiv, on iznosi argument da novac mora teći drugačije.
Indijin dugogodišnji stav o klimatskom financiranju u okviru UNFCCC-a — i ono što istovremeno radi na razinama BRICS-a, G20-a i reformi multilateralnih razvojnih banaka — gradi dokaznu osnovu i političke koalicije kako bi se zahtijevalo da međunarodno klimatsko financiranje teče ne samo prema Indiji, nego prema onim dijelovima svijeta gdje je najpotrebnije i gdje će imati najveći učinak. Novi izvori financiranja — inovativni prihodi, novi uplatitelji i tokovi Jug-Jug — mogu povećati ukupnu pitu umjesto da je samo preraspoređuju. U kontekstu novog međunarodnog klimatskog financijskog cilja od 1,3 bilijuna dolara, Indijina godišnja potreba od 100 milijardi dolara čini oko 7 posto ukupnog iznosa. To je razmjeran zahtjev — ali jedan koji će ovisiti o tome hoće li privatni kapital učiniti ono što sve ograničeniji javni proračuni sami ne mogu isporučiti.
Summit čelnika BRICS-a u New Delhiju bit će važan forum za praćenje prije nego što se pozornost usmjeri na COP31 u Antaliji ovog studenog. Cilj elektrifikacije COP31-a i fokus BRICS-a na otpornost dvije su strane iste medalje — i obje zahtijevaju da međunarodna financijska arhitektura isporuči rezultate. Ambicija bez financiranja ostaje samo aspiracija, a financiranje bez okvira samo je buka. Ako arhitektura uspije mobilizirati privatni kapital u velikom opsegu za ekonomiju srednje razvijenosti poput Indije, time gradi zamah koji će s vremenom trebati i manje i ranjivije zemlje u razvoju.
Izvor: CleanTechnica
Povezani članci
NHS izvještava o najužurbanijim ljetom ikad jer toplinski valovi povećavaju broj prijema u bolnice12.9.2026.
Još dvije osobe uhićene zbog ‘planine ilegalnog otpada’ odložene u Oxfordshireu11.9.2026.
Volvo ažurira XC40 i EX40 s većim dosegom i osvježenim dizajnom11.9.2026.
Polanski poziva na objavu potpunog izvješća o kolapsu ekosustava10.9.2026.
