Kada je tlo potpuno natopljeno vodom i višak oborina otekne, kaže se da je dostiglo poljski vodni kapacitet. Meteorolozi suše opisuju pomoću deficita vlage u tlu (SMD) u odnosu na taj kapacitet. SMD mjeri koliko je tlo „žedno” – izražava se u milimetrima kiše koji bi bili potrebni da se tlo vrati na razinu punog kapaciteta.
U južnoj Engleskoj SMD zimi obično oscilira oko nule, dok su polja mokra. Ljeti može dosegnuti oko 100 mm, a u sušnim godinama i 150 mm ili više. Krajnji stupanj suhoće, kada u tlu više nema vode dostupne biljkama, naziva se točka trajnog venuća (PWP).
Deficit vodnih zaliha u tlu zahvatio je velik dio Engleske i Walesa, upozorava britanski Centar za ekologiju i hidrologiju. Najsuši dijelovi južne Engleske trebali bi „neobično visoke oborine” kako bi nadoknadili deficit do kraja ovog mjeseca, no stručnjaci predviđaju da će „ti deficiti vjerojatno potrajati još šest mjeseci.” Tla u zapadnoj Škotskoj nešto su vlažnija od prosjeka za ovo doba godine.
SMD je korisnija mjera od samog sadržaja vlage u tlu, koji se uvelike razlikuje ovisno o vrsti tla. Primjerice, pjeskovito tlo s 20-postotnim udjelom vode može biti na razini punog kapaciteta, dok ista količina vode u ilovači može biti sasvim prikladna za uzgoj usjeva. S druge strane, teška glinena tla zadržavaju znatne količine vlage na način koji je biljkama nedostupan, pa 20% može odgovarati točki trajnog venuća.
Ekstremna suša može izazvati i takozvanu „vršnu godinu” za štete. Tada glinena tla presušuju, zemlja puca i pomiče se, a zgrade počinju trpjeti oštećenja – što dovodi do nagloga porasta odštetnih zahtjeva zbog slijeganja tla.
Izvor: The Guardian







