To je žanr kojemu se iznova vraćaju neki od naših najboljih redatelja i glumaca. Filmovi inspirirani stvarnim životima modernih ikona — onih koji su, kako je to jednom rekao Steve Jobs, svojim radom “ostavili trag u svemiru”.
Ipak, biografski filmovi danas češće razočaraju nego što impresioniraju. Uglavnom su to inertna ostvarenja koja upadaju u iste narativne zamke i ostavljaju publiku hladnom. Mnogi od njih vjerojatno bi bili bolji da su bili fiktivni filmovi inspirirani stvarnim osobama, umjesto da su robovi stvarnih događaja i kompromisa koji dolaze s pribavljanjem prava na životnu priču.
Kanadski redatelj Matt Johnson posljednjih je godina ponudio dva neočekivana iznimka od tog pravila. Njegov film iz 2023. “BlackBerry”, o munjevitom usponu i padu revolucionarnog pametnog telefona, uredska je komedija koja prerasta u kasnokapitalističku tragediju — s onim istim nedostatkom pijeteta prema svojim junacima koji je obilježio “Succession”. A njegov novi film “Tony”, o ljetu koje je mladi Anthony Bourdain proveo radeći u kuhinji u Provincetownu, funkcionira kao film o odrastanju — bez obzira znate li ili ne da će nesretni dvadesetogodišnjak kojeg tumači Dominic Sessa jednog dana postati voljeni pisac, kuhar i voditelj emisije “Parts Unknown”.
Related Stories
U nadolazećoj epizodi podkasta Filmmaker Toolkit pitali smo Johnsona gdje po njegovu mišljenju drugi biografski filmovi griješe i kako je on sam izbjegao te zamke. U nastavku donosimo Johnsonove riječi, blago uređene i skraćene radi jasnoće.
1. Oni su poput nas
Ne mogu baš govoriti u ime drugih redatelja koji pokušavaju napraviti nešto malo ambicioznije, ali za mene sve se svodi na jedno: manje je više.
Mislim da ljudi zaboravljaju da, kad radite film o nekome tko je veći od života — bio to Jim Balsillie (Glenn Howerton) iz BlackBerryja ili Anthony Bourdain — zapravo nas s tim ljudima puno više spaja nego što nas razdvaja. Kad gledam film o nekom od tih preminulih svetaca, a film mi pokušava reći: “Ova osoba je drugačija od tebe, veća od tebe, pametnija od tebe” — u biti mi želi pokazati zašto ja nikad ne mogu biti ona.
I onda se pitam: “Pa zašto onda gledam ovaj film?”
Trebam da mi filmovi pokažu kako mogu živjeti bolje. Možda toga nisam uvijek svjestan kad posežem za knjigom ili sjedam pred ekran, ali to je suština svega. Radi se o tome da si međusobno pomognemo živjeti bolje. Zato su ljudi ovisni o filmovima i zato taj medij nikad neće umrijeti.
Svaki film koji mi pokušava reći “Michael Jackson je Michael Jackson i ti to nikad nećeš biti” po meni propušta veliku priliku. Jer istina je da je Anthony Bourdain bio nesiguran, povučen i uplašen — baš kao i svi mi.
Iako “BlackBerry” možda nije emocionalno tako potresan kao “Tony”, i on se trudi istaknuti ono zajedničko čovještvo koje dijelimo s tim ljudima. Jer kad upoznate slavne osobe, shvatite da smo svi 99 posto isti.
2. Ući bez predrasuda
Isti trik koristio sam i s “BlackBerryjem” — i siguran sam da ću jednog dana dokazati da griješim — ali u pravilu se trudim raditi filmove samo o temama o kojima ne znam gotovo ništa.
Živim u Torontu i ta granica stvarno je napravila razliku kad je riječ o — neću reći maniji oko Anthonyja Bourdaina, ali o obožavanju. Naravno da ima i u Kanadi velikih Bourdainovih fanova, ali iz mog iskustva, to jednostavno nije ista stvar kao u Americi.
Pristupao sam tome ne kao potpuni neznalica, nego kao netko znatiželjan — što je možda i najprecizniji opis. Mogao sam ga promatrati kao osobu, kao kulturni fenomen, i pokušati razumjeti: “Zašto je toliko utjecao na toliko ljudi? Zašto ga toliko vole? I kako je uopće dospio na taj pijedestal svetosti na kojemu se danas nalazi?”
Nisam imao nikakav balast. Nisam morao udovoljavati detaljima iz njegova života, mjestima koja je posjećivao ni umetati fraze koje su obožavatelji očekivali čuti — poput “Želim isisati srž iz kostiju života” ili “Tvoj život nije hram, nego zabavni park.” Postoje te gotovo katekizamske izreke koje svi članovi te crkve moraju znati napamet. A upravo zato što nisam dolazio s tog mjesta, mogao sam napraviti film o zajedničkom čovještvu tog čovjeka.
3. Izostaviti ono što je već poznato
Ako ste gledali moj prvi film “The Dirties”, radi se o dječaku koji planira pucnjavu u školi — i film završava točno u trenutku kad ona gotovo počinje.
Ono što sam shvatio jest da ako nešto već postoji u kolektivnoj svijesti — bilo da je to vijest o školskoj pucnjavi, kojih smo vidjeli previše, ili u ovom slučaju cijela odrasla persona Anthonyja Bourdaina — to jednostavno ne želim dirati. Ne zanima me reinterpretirati ono što već jest.
“Tony” od ovog vikenda prikazuje se u odabranim kinima, a od petka, 21. kolovoza, u cijeloj zemlji.
Kako biste poslušali cijeli Johnsonov intervju, koji izlazi 20. kolovoza, pretplatite se na podkast Filmmaker Toolkit na Appleu, Spotifyju ili na svojoj omiljenoj podkast platformi.
Izvor: IndieWire
Povezani članci
Od Timothéeja Chalameta i Toma Cruisea do Cynthie Erivo: Vrijeme je da neki dugo preskakani glumci konačno osvoje Oscara30.8.2026.
‘Coyote vs. Acme’ osvaja 2. mjesto s 15,4 milijuna dolara dok se ‘Spider-Man’ približava ‘Avataru 2’; ‘Dog Stars’ ugašen30.8.2026.
Ridley Scott bira svoju ekipu jednako pažljivo kao i filmove kako bi ‘mogao samo igrati tenis’29.8.2026.
Billova Maherova počast Dolly Parton ostavila je gorak okus u ustima obožavatelja29.8.2026.
